Uz provincijala Tokića suslavili su kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Zvonimir Sekelj, karmelićanin o. Ivan Pleše, supsidiar u župi Stupnik-Lučko preč. mr. Mijo Matošević, župnik na zagrebačkoj Kajzerici vlč. Krunoslav Kolar te župnik u Dugoj Resi vlč. Željko Nestić.

Propovjednik je u homiliji govorio o pravoj i krivoj svetosti, istaknuvši da su svi pozvani iskreno težiti za pravom svetošću. Rekao je da je Bog nadahnuo sv. Majku Tereziju da zbog te krive svetosti zacrta „u Crkvi novi put savršenstva“. Zatim je protumačio u čemu se sastoji kriva svetost. „Kriva je svetost ona koja nije od Boga, nego od ljudi. Ovo je jaka izjava, jer podrazumijeva da sve ono što su nam do sada ljudi govorili o svetosti je kriva svetost. Sve ono što smo pročitali u životopisima svetaca je kriva svetost. Sve ono što smo sami mislili o svetosti je kriva svetost. Mora se priznati da je to vrlo smjela, ali i istinita tvrdnja. Sve ono što ljudi stave pred sebe i kažu to je svetost – to je kriva svetost, to je ljudska svetost. I kad se trudimo oko takve svetosti sami sebe uvlačimo u zamku više ili manje otvorene zamke oholosti, koja je korijen svih grijeha. Dakle, tako čineći, slijedeći ljudska poimanja o svetosti, ne možemo biti tako reći na pogrešnijem putu“, istaknuo je.

U nastavku propovijedi, o. Tokić je protumačio kako je Gospodin nadahnuo Tereziju iz Avile, koja tada još nije bila proglašena naučiteljicom Crkve, da pokaže drugima novi put savršenstva. „Jer savršenost nije u tome da izvršimo sve što smo mi sami sebi zacrtali – to je samo usavršavanje, i tu nam Gospodin Bog nije ni potreban, jer smo sami sebi protagonisti, koji si postavljamo mjerila i zadatke i ispunjavamo ih. Za takvo djelovanje ne trebamo živoga Boga, dovoljna su nam mrtva slova s papira ili malo obične domaće pameti, a velike škole i fakulteti samo mogu sakriti pravu istinu o ogromnoj zamci da zapravo ne tražimo Boga nego sebe.

Savršenost nije u tome da postanem besprigovoran, nego u tome da u svemu tražim Boga i Njegovu svetu volju za sebe. To je prava svetost, jer ne dolazi od ljudskog znanja, nego od Boga, koga treba osluškivati i poslušati. To nas uči sveta Terezija. Njen novi put savršenstva koji nam je u Crkvi zacrtala da njegujemo intimno prijateljstvo s Bogom i da iz toga prijateljstva crpimo spoznaju za svoje djelovanje. Ne iz knjiga ovoga svijeta, nego iz žive knjige koju nam sam Bog daje po Duhu Svetom koji u nama prebiva“, naglasio je o. Dario.

Zatim je istaknuo da je prava svetost autentična i da proizlazi iz osobnog odnosa s Učiteljem i Spasiteljem. Isto tako je rekao da nema instant svetaca niti da se odmah ne postaje svet, kao i da nema svetaca ako ne dopustimo da nas Bog izgradi po mjeri poslanja koje nam je namijenio u našem vremenu i okolnostima života. Također je rekao da je Terezija postala sveta jer je imala vremena za Boga i jer je poslušala njegova nadahnuća te je samu sebe izložila do smrtne opasnosti da ju Crkva ne razumije i da bude predmet istraživanja inkvizicije do kraja svog života, samo da bi ispunila zadaću koju si nije sama nametnula, nego koju joj je Bog povjerio, rekao je.

Sv. Terezija nam pokazuje put svetosti koji možemo iščitati u njezinoj definiciji molitve. Ona nas uči da molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi. Sve se temelji na ljubavi, ne na našem mozganju. Molitva nije u tome da se mnogo misli, nego da se mnogo ljubi. Molitva je stvar ljubavi. Ljubav rađa zahvalnost srca koja se očituje djelima, što je i sv. Majka osobito naglašavala, istaknuo je propovjednik.

Često smo obasuti velikim brigama, mukama, tjeskobom, trnjem koje nas guši. Sv. Majka nas poziva da budemo puno puta nasamo s Gospodinom u svojoj nutrini, da imamo prostor svoje unutarnje samoće gdje možemo zazvati Isusa u svim prigodama života. Osoba koja se druži s Bogom zrači svetošću poput sv. Terezije, zaključio je o. Tokić.

Isus je bio Terezijin najveći prijatelj

Popodnevno misno slavlje predslavio je o. Domagoj Augustin Polanščak, OP. Uz njega su bili isusovački provincijal o. Dalibor Renić, DI, župnik u Petrinji vlč. Damir Ceković, trajni đakon Željko Kovačević iz Pisarovinske Jamnice te dvojica dominikanskih bogoslova fr. Jakov Vuković i fr. Dominik Šakić.

U homiliji je o. Domagoj A. osvrnuo se na kršćansku Španjolsku u 16. stoljeću koja je bila vojna, pomorska i ekonomska sila te je vladala velikim dijelom svijeta. Njezini vojnici u Americi osvajali su nova područja za svojega kralja, kući su donosili neizmjerne količine blaga, ali isto tako bjesnili strašnom okrutnošću i bezobzirnošću prema tamošnjim urođenicima. U to vrijeme sv. Terezija Avilska putovala je Španjolskom u siromašnim magarećim kolima osnivajući samostane u kojima će mlade djevojke cijeli svoj život posvetiti molitvi i nositi pred Lice Božje svijet koji se nalazi izvan samostanskih zidina, pojasnio je propovjednik.

„Ne odvajaju se od svijeta zato što ga preziru, nego zato što ljube one koji u njemu ostaju. Ne odvajaju se od svijeta zato što žele pobjeći od njega, nego zato da bi bolje upoznale slabosti i patnje onih koji u njemu žive. Kad je obnavljala Karmelski red i podizala nove samostane, sv. Terezija je shvatila da je svijetu potrebna molitva. Svijetu koji je bio zarobljen ratovima, glađu, bezboštvom, grijehom i izdajom Isusa Krista. Sličnosti između vremena u kojemu je živjela sv. Terezija i današnjeg vremena su očite. Svijetu je i danas na osobit način potrebna molitva,“ rekao je, između ostalog, o. Polanščak.

Isto tako je naglasio da su svijetu i danas potrebne kćeri sv. Terezije Avilske koje će u svojim redovničkim zajednicama moliti za svijet koji se udaljio od Boga. Poslanje sv. Terezije nije bilo jednostavno, mada je tadašnja Europa bila otvorena osnivanju novih samostana. No, postojala je velika razlika između muškaraca i žena, koje su smatrali manje mudrim stvorenjem, a muškarci su mogli redovnicama uređivati način molitve; kako da mole i što da mole. Terezija je zbog toga mnogo trpjela i doživjela brojna razočarenja, ali je u brojnim duhovnim spisima obranila dostojanstvo kršćanske žene, istaknuo je propovjednik.

Zajedno sa sv. Katarinom Sijenskom, dominikankom, proglašena je prvom crkvenom naučiteljicom upravo zbog svoje mudrosti, svetosti i učenosti čiji je izvor bila molitva, a njezina ljubav prema molitvi rodila se još u djetinjstvu, u obiteljskom domu. Osobito je gajila ljubav prema Gospi i molitvi krunice. Roditelji su joj u tome bili živi primjer, dodao je.

Isus je bio Terezijin najveći prijatelj. S njim je razgovarala o svemu i sve zbog njega činila. Ona je svoj život oblikovala na sliku Isusa Krista, hodajući stazom vjere koja nije bila uvijek laka. Terezijin život bio je život mističarke koja se hranila molitvom, tišinom i samoćom, a s druge strane bila je žena koja je imala zdravi osjećaj za stvarnost i potrebe svakidašnjice, pojasnio je propovjednik.

Poput nje žive i naše sestre u Karmelu koje se bave konkretnim životnim stvarnostima, a najvažnija im je molitva, osobna i zajednička, za ljude i njihove nakane koje su bezbrojni. Sve je to znak da karizma sv. Terezije Avilske još uvijek živi i nadahnjuje se nad dubinom i jednostavnošću svoje ljubavi prema molitvi i istančanim osjećajem za stvarnost, rekao je o. Domagoj te čestitao sestrama, kao i prisutnim svećenicima i bogoslovima svetkovinu sv. Terezije Avilske.

Misno slavlje svojim pjevanjem animirale čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Za svetkovinu sv. Terezije Avilske uz 400. obljetnicu njezine kanonizacije, sestre su se pripremale devetnicom molitava, razmatranja i pjesama. Bila je tu i zajednička molitva krunice prije svakog misnog slavlja, kao i pjevana Večernja svetkovine. Druženje se nastavilo susretom u govornici Karmela.