Na početku predavanja o. Renić podsjetio je na često spominjanu sintagmu pape Franje da „želi Crkvu koja razlučuje“ ustvrdivši da je to interpretacijski ključ za Papin pojam sinodalnosti. Kazao je da stoga želi podijeliti nešto iz baštine svoje redovničke karizme, a to je zajedničko razlučivanje u tradiciji duhovnosti sv. Ignacija.

„Po krštenju svi sudjelujemo u poslanju Krista – svećenika, proroka i kralja, i na tom temelju kao zajednica imamo sensus fidei. Po redovničkom pozivu i formaciji, svi imamo neki sensus vlastite karizme. Međutim, uvijek uzimamo u obzir životnu istinu da je ‚naše srce kao tržnica i kao cesta‘, kako reče papa Franjo, ‚svašta njime prolazi, svakakve misli, želje, ideje, poticaji‘. To još više vrijedi za zajedničko odlučivanje. Svakakvi glasovi i interesi su uključeni u tzv. ‚glas javnosti‘ pa i ‚crkvene javnosti‘“, kazao je provincijal.

Rekao je kako s jedne strane, komunikacija u Crkvi (i redovničkoj zajednici) traži umijeće iznošenja mišljenja i umijeće slušanja, ali takvo umijeće da svaki koji sudjeluje iskreno i pouzdano traži Boga, tj. istinu u Bogu. S druge strane, sinodalnost je afirmacija da se volja Božja nalazi kroz zajedništvo bez ukidanja činjenice autoriteta u Crkvi. Naglasio je da autoritet u Crkvi, ima obvezu saslušati, ali na kraju drugi trebaju njega poslušati.

Govoreći o zajedničkom razlučivanju, predavač je rekao da je ono u Družbi Isusovoj svoje ponovno otkriće i zamah doživjelo kasnih 60-tih godina 20. stoljeća. Nije dugo prošlo da 70-tih godina u nekim krugovima ono rezultira razočaranjem, napose ondje gdje se najviše od njega očekivalo, npr. u Americi. Neki su pogrešno smatrali da će zajedničko razlučivanje značiti svojevrsnu demokraciju po Duhu Svetom, u duhu tadašnjih društvenih promjena. Problemi su nastali kad su shvatili da zavjet poslušnosti nije nestao. Drugo, razlučivanje nije moglo pomiriti ideološka neslaganja. Razlučuje se između dva dobra, tj. opcije o kojima se razlučuje trebaju biti u skladu s naukom vjere i moralom. U ideološkim raspravama, naprotiv, obično i jest problem nesloga o tome što jest ili nije nauk vjere i morala.

„Srećom, ti prvotni nesporazumi nisu značili odbacivanje zajedničkog razlučivanja. U Družbi Isusovoj je ono način donošenja odluka koje preporučuje naše vodstvo u normalnim uvjetima“, kazao je o. Renić. Rekao je kako taj način već desetljećima promiče krug poznat kao ESDAC,  svima koji žele učiti, ne samo isusovcima. Predlažu model za cjelovite duhovne vježbe od otprilike tjedan dana, i to kao elementarni dio procesa razlučivanja i planiranja koji može trajati daleko dulje.

Proširenje interesa zna uzrokovati nove nesporazume jer su ljudi skloni razlučivanje shvatiti kao brzu metodu. No razlučivanje je vrlina, a svaka vrlina je u trajnom razvoju, s tim da ova traži stalan rast u duhovnom životu. Proces zajedničkog razlučivanja – i razlučivanja općenito – nije certifikat koji jamči ispravnost odluke, nego pomoć u traženju volje Božje i ostavlja prostor za „Boga iznenađenja“. Provincijal je poručio da zajedničko razlučivanje nije ili savršeno ili nikako, nego pokušava postići maksimum koji je ljudima moguć.

Govoreći o važnosti pripreme za razlučivanje, predavač je kazao da bi se ona mogla podijeliti na praktičnu i duhovnu, zajedničku i individualnu, prethodnu i neposrednu.

Kao dio praktične i prethodne pripreme, treba postojati pripremni tim i, po mogućnosti, iskusan facilitator, voditelj koji će pripraviti materijale i formulirati pitanje o kojem se razlučuje. Zajedničko razlučivanje pretpostavlja poznavanje problematike. Podrazumijeva se da se o određenom pitanju već razgovaralo u svim mjesnim redovničkim zajednicama prije nego je pitanje došlo u uži krug onih koji donose odluku. Možda je načinjena i stručna analiza, što je poželjno, rekao je o. Renić te naveo primjer ažuriranja redovničkih ustanova, statuta, apostolskog i pastoralnog plana.

„Zajedničko razlučivanje pretpostavlja poznavanje dinamike razlučivanja i na zajedničkoj, i na individualnoj razini. Individualno razlučivanje je sastavni element za zajedničko razlučivanje pa su uvjeti za prvo potrebni i za drugo. Za sv. Ignacija razlučivanje duhova je u principu stvar razlikovanja i tumačenja ‚pokreta duše‘, a to su osjećaji, želje, misli, ideje, motivacije, i kamo one vode. Riječ je o običnim doživljajima. Izuzetno je oprezan prema ‚izvanrednim znakovima‘, bilo u duhovnim iskustvima, bilo u povijesnim događajima. Nadalje, nikad pokrete duše ne gleda izolirano. Razlučivanje je upravo u tome da ih se uspoređuje i prati kroz početak, tijek i svršetak dinamike doživljavanja u određenom periodu“, kazao je provincijal.

Nadalje je rekao da ESDAC nudi cijele duhovne vježbe zajedničkog razlučivanja. Međutim, sastavni dio je jedna dnevna ili poludnevna sjednica, rekao je o. Renić te objasnio kako ona izgleda. Prvo, netko tko poznaje temu održi uvodno izlaganje. Izlaganje treba biti usredotočeno na pojašnjavanje konkretnog pitanja na koje odgovara pojedinac i skupina. Obično je dovoljno 15-20 minuta, jer su sudionici već dobro obaviješteni i pripravljeni. Drugo, slijedi vrijeme za osobnu molitvenu refleksiju uz odlomak iz Svetog pisma i pitanja na papiru. Najbolje da se odgovara na jedno ili dva precizna pitanja tijekom pola sata do sat vremena. Treće, nakon osobne molitve, slijedi rad u skupinama, odnosno zajednički duhovni razgovor. Četvrto, svi se ponovno okupljaju na plenumu te na koncu slijedi zajednički osvrt.

Nadalje je provincijal posebno govorio o zajedničkom duhovnom razgovoru kao osnovnom ambijentu zajedničkog razlučivanja. „Kad ovdje govorim o radu u skupini, mislim na zajednički duhovni razgovor. Rad u skupini ne smije biti debatni krug. Obično se tada nametne par elokventnih članova, a slušanje Duha Svetoga padne u drugi plan. Duhovni razgovor je razgovor u kojem sudionici imaju želju biti otvoreni za Duha Svetoga“, kazao je predavač.

U nastavku je objasnio što je to važno u zajedničkom duhovnom razgovoru.

Na prvom mjestu nalazi se umijeće slušanja i razgovaranja. „Zajednički duhovni razgovor nije nešto što nam zajamčeno spontano dobro ide. Znamo raspravljati, znamo zajednički komentirati Sveto pismo, znamo pričati duhovne doživljaje, ali zajednički duhovni razgovor treba naučiti. Traži umijeće slušanja i usmjeravanja vlastitog govora, i to sve u zadanom vremenskom okviru“, protumačio je provincijal.

Nadalje je spomenuo osjetljivost za pokrete duše rekavši da refleksija prije i tijekom rada u skupini treba uključivati posvješćivanje vlastitih osjećaja, želja i motivacija. „Pozorni smo na naravne i nadnaravne znakove. Obično držimo da emocije nisu poželjne u procesu odlučivanja – sukob se najsigurnije kontrolira kad se one isključe, a uključi razum. Koliko god bio uvriježen stereotip racionalistički hladnih isusovaca, sv. Ignacije govori sasvim suprotno, tj. u prilog emocijama. Vrednote dohvaćamo emocijama, pa su važne za prepoznavanje volje Božje. Ne odlučuju emocije, nego razum i volja koji razlučuju u vjeri u ljubavi, ali emocije indiciraju opcije i daju potvrdu nakon što je izbor donesen. Na primjer, ako ulazim u skupinu s raspoloženjem nervoze, ljutnje, ili pak euforije, to će utjecati na razlučivanje. Stoga se moram pitati koju potrebu ili želju trenutni ili dugotrajni osjećaji otkrivaju o meni“, kazao je o. Renić govoreći o važnosti emocija u razlučivanju.

Osjećanje s Crkvom je provincijal nazvao osjećajem za autoritet i osjećajem za zajedništvo. Razlučivanje duhova kod sv. Ignacija ima objektivno uporište. Razlučuje se o odlukama između dva dobra. Za odlučivanje između dobra i zla dovoljan nam je zdrav razum i savjest. Ne može se razlučivati o nečemu što je u suprotnosti s naukom Crkve. Ignacije očekuje da će vjernik nauk Crkve interiorizirati, da će s Crkvom „osjećati“ ili „suosjećati“, da mu ona neće biti puki vanjski autoritet. Crkvu treba voljeti, imati srce sina ili kćeri Crkve. Predavač je kazao da je to jasno vidljivo kod pape Franje koji ističe: „Da bi se (pastoralno) razlučivanje dogodilo, nužno moraju biti prisutni sljedeći uvjeti: poniznost, uviđavnost i ljubav prema Crkvi i njezinu učenju, u iskrenom traženju Božje volje i sa željom da joj se odgovori na što savršeniji način.“

„Prije i tijekom rada u skupini moramo biti osjetljivi za znakove djelovanja dobrog ili zlog duha na naše zajedništvo. Duh Sveti stvara zajedništvo. Gdje je zajedništvo, ondje je i Bog, i obrnuto. Zli duh se služi naravnim i nadnaravnim sredstvima da naruši zajedništvo. Treba paziti na to i raskrinkati njegove varke kao što su skretanje s teme, vraćanje na neke davne probleme, kritiziranje osoba, ubacivanje beznađa i beskorisnosti, postavljanje nemogućih zahtjeva, i slično. Nasuprot tome, Duh Sveti donosi osjećaj zahvalnosti, ujedinjenja k istom idealu karizme, pažnju prema onima čije se potrebe zanemaruju. Znakovi Duha Svetoga traju, vraćaju se i kad ih nitko ne stimulira. Njegovi znakovi su blagi poput povjetarca u iskustvu proroka Ilije (1 Kr 19, 9-14), nisu ni depresivni, ni euforični, ni patetični, ni bučni“, ustvrdio je o. Renić.

Govoreći o ispravnoj motivaciji, odnosno nenavezanosti, predavač je rekao da se, kao kod svakog razlučivanja, svatko mora pitati je li slobodan s obzirom na dotičnu odluku. „Postoji li mogućnost da se pitanje ili odluka o kojoj razlučujemo negdje isprepliće s mojim drugim željama, koje su možda neuredne, ili jednostavno mi skreću pažnju s ovog pitanja? Kako slobodno razlučivati o apostolskom planu koji uključuje ukidanje apostolata kojeg sam ja osnovao, ili kuće koja mi je najdraža? Ignacije predlaže u takvim situacijama molitvu agere contra, tj. protivnog činjenja: ma neka ukinu sve što sam ja napravio i potpuno me zaborave, neka spale sve moje propovijedi i diplome, daj Bože da umrem u samoći ako je to na veću tvoju slavu i da budem pokopan kao kartuzijanac bez imena“, kazao je provincijal.

Nadalje je rekao da sam sv. Ignacije nije izmislio duhovno razlučivanje. Izravno i posredno je poznavao nauk starijih autora, npr. Atanazija, Kasijana, Benedikta. Predavač je istaknuo Ignacijevo pravilo: „Vlastito je Bogu i njegovim anđelima da svojim djelovanjem (osobama koje napreduju u kreposti) donose pravo veselje i duševnu radost, a uklanjaju svaku žalost i zabunu koju izaziva neprijatelj. Ovome je opet vlastito da se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe, služeći se prividnim razlozima, cjepidlačenjem i neprestanim varkama“ (DV 329). Pojasnio je kako „Ignacije hoće reći da treba njegovati ono u čemu smo pronašli Boga. Mi ljudi imamo tendenciju zadržavati se na problemima, biti obuzeti onim gdje Boga nema, analizirati pogreške i neuspjehe do besvijesti. Treba i to, ali je daleko važnije baviti se onim što je živo, što je plodno, kušati Božje darove i slaviti Božje uspjehe.“

Kao dobru pripravu za zajedničko razlučivanje, provincijal je naveo obnavljanje memorije na dotadašnja djelovanja Duha Svetoga u zajednici, tj. čitanje zajedničke povijesti sa zahvalnošću. Rekao je da se tako „stvara ozračje Božje prisutnosti, zajedništvo raste u duhovnoj konzolaciji, a ujedno se učimo prepoznavati znakove Duha za ubuduće“.

Govoreći o zajedničkom duhovnom razgovor, predavač je pojasnio i kako on teče rekavši da ESDAC predlaže format razgovora u tri kruga dijeljenja. Skup tako treba početi kojom minutom tihe molitve sabranja. Zatim, u prvom krugu, svaka osoba dijeli plod svoje osobne molitve s obzirom na pitanje, u dvije do tri minute. Ostali slušaju pozorno. Tijekom prvoga kruga dijeljenja, nema interakcije među sudionicima, osim da zatraže objašnjenje za neku riječ ili izraz. Na koncu prvoga kruga, slijedi tiha refleksija. U 2 do 4 minute tihog razmišljanja postavljaju se pitanja poput: „Što me se dojmilo dok su drugi dijelili? Gdje sam doživio slaganje s drugima? Koje sam nove uvide stekao? Što slijedi iz onoga što je rečeno?“ Drugi krug dijeljenja je spontana konverzacija. Tko želi, javlja se za riječ i dijeli plodove momenata tihog promišljanja. To je prostor za otvoren i spontan razgovora između svih sudionika. Provincijal je naglasio važnost svijesti da ni to nije vrijeme za raspravu, nego za slušanje onoga što osobe kažu i što Duh govori skupini. „Pokušavamo otkriti ono što je rečeno mimo riječi“, kazao je. Treći krug je razgovor s Bogom. U tih preostalih nekoliko minuta, sudionici mole naglas kratke izraze zahvale, želje za darovima Duha, za razumijevanjem, mudrošću, hrabrošću i slično, pojasnio je o. Renić.

Nadalje je kazao da, nakon što je susret zaključen formalnom kratkom molitvom, slijedi osvrt, odnosno kratko vrednovanje. Skupina se pita o tome kako je tekao susret, jesu li izišli na vidjelo neki zajednički pokreti u dušama, tendencije ili zaključci.

S obzirom na ranije rečeno, provincijal je kazao da susret mora imati izvediv vremenski okvir. „Susret zajedničkog duhovnog razgovora treba trajati 30-60 minuta. Sve dulje od toga je obično kontraproduktivno. Stoga skupina treba imati 3-6 članova. ESDAC daje praktične savjete kako da zajednički duhovni razgovor bude plodan. Na primjer, da stolci budu poredani u krug i da u sredini bude svijeća, raspelo ili slika; da je jedan član ujedno mjeritelj vremena i da obzirno podsjeti osobe ako predugo izlažu; da onaj tko govori drži pero ili sličan predmet, a za to vrijeme ostali šute. Također, govori se uvijek u prvom licu jednine, ‚ja mislim‘, ‚ja osjećam‘, a ne ‚mi‘ ili ‚vi‘“, istaknuo je predavač.

Govoreći o plenarnim sjednicama, o. Renić rekao je da su one veza između velike skupine sudionika i voditeljskog tima ili facilitatora koji trebaju oblikovati zaključak zajedničkog razlučivanja. „Najvažnije za plenarnu sjednicu jest pripremiti konkretno izvješće iz skupine. Zato je korisno da zaključci budu sažeti u 5-6 redaka na velikom bloku papira i izloženi u dvorani. Izvješće treba istaknuti u kojem je smjeru išao konsenzus s obzirom na pitanje“, kazao je.

Nakon što su saslušali sve skupine, zadatak za voditelje bit će sažimanje i iznošenje elemenata konsenzusa pred prisutnima u plenarnoj skupini. Tada osobe treba pozvati da izraze svoje slaganje ili neslaganje, bilo spontano, bilo svakoga redom. Korisnije je da se osobe izjasne nego da se provodi glasovanje. Glasovanje je bolje rezervirati za formalne čine. Voditelj ili facilitator trebaju moći mjeriti puls skupine u tim odjecima osoba, pojasnio je provincijal.

Zatim je postavio pitanje kako se nositi s iznesenim različitim argumentima za i protiv da bi se došlo do jednog zaključka. „Ignacijevsko zajedničko razlučivanje prednost daje konsenzusu. Reći ćete da je to naivno. Međutim, kroz umijeće zajedničkog duhovnog razgovora, međusobnog slušanja jedni drugih i slušanja Duha, lakše se dođe i do jasnoće konsenzusa. Nemojmo u startu reći da ne ide. Kad pustimo Duha Svetog da djeluje, događaju se mala čuda komunikacije i odlučivanja. Kada grupa dijeli i promišlja u molitvi, javlja se nešto novo što je više od jednostavnog zbrajanja pojedinačnih mišljenja“, rekao je predavač.

Usporedno s trima vremenima za donošenje odluka koje navodi sv. Ignacije (DV 175-177), provincijal je rekao da je moguće razlikovati sljedeće ishode s obzirom na konsenzus: konsenzus je spontan, postiže se kompromis, konsenzus je rezerviran, konsenzus je da nema konsenzusa. Ako na plenumu razlučivanje zadovoljstva i nezadovoljstva zaključkom nije dovoljno da rasvijetli situaciju, može se koristiti tablica razloga za i protiv po uzoru na razlučivanje po racionalnim kriterijima koje predlaže sv. Ignacije (DV 178-183). Da bi se izbjeglo stvaranje frakcija, dobro je da svi navode svoje razloge i za i protiv, a ne po jedna skupina ili osoba za jedno ili drugo. „Ako ne mogu vidjeti neke razloge protiv odluke kojoj sam sklon, onda vjerojatno nisam objektivan. Nema tako dobre odluke da za nju ne postoji neki protuargument“, naglasio je o. Renić.

Kada je samo mali broj glasova protiv prijedloga, važno je da većinska skupina pažljivo sasluša sve razloge manjine. Neki od razloga mogli bi ukazivati na zamke koje treba izbjegavati ili mjere opreza koje treba poduzeti prilikom provedbe odluke. Metodičko i racionalno promišljanje mora rezultirati osjećajem zajedničkog zadovoljstva i konzolacije, čak i kad zaključak nije onaj kojem osoba naginje na početku.

Predavač je kazao da Ignacije mnogo pažnje posvećuje potvrdi izbora. Ona može biti unutarnja i vanjska. Unutarnja potvrda očituje se u duhovnoj konzolaciji po osjećaju radosti i mira u Duhu Svetom, prema njegovim ranije opisanim pravilima razlučivanja duhova. Vanjska potvrda odgovara na pitanja kako odluka funkcionira tijekom vremena nakon donošenja te je li donesena u skladu s legitimnim autoritetom i najboljom praksom razlučivanja, kakav god da joj je praktični uspjeh.

Nakon što je donesen zaključak zajedničkog razlučivanja, netko mora donijeti odluku ili pak tražiti dodatnu jasnoću. Zajedničko razlučivanje ne nadomješta vodstvo i njegovu odgovornost za odlučivanje, rekao je o. Renić te podsjetio da vodstvo može biti direktivno, konzultativno, facilitativno. Pojasnio je da kod direktivnog vodstva, vođa donosi odluku sam po kraćoj ili duljoj proceduri vrednovanja prijedloga. Konzultativno vodstvo je ono koje uzima u obzir različite modele savjetovanja, ali odluku i dalje donosi sam. Kod faciliativnog vodstva vođa primarno olakšava konsenzus i donošenje odluka na nižim razinama, tj. svi odlučuju.

O tome koju od te tri vrste treba slijediti, odlučuje sam poglavar i njegov savjet, ovisno o situaciji i potrebi trenutka. Sve imaju svoje prednosti u različitim okolnostima. Direktivno je vodstvo korisno u vremenima krize, kad se očekuje brzina i jasnoća odluke. Facilitativno je uspješno kad postoji visoka razina zrelosti članova i jasan identitet i poslanje. Zajedničko razlučivanje je dobro sredstvo pomoći za konzultativno i facilitativno vodstvo. U određenim slučajevima, čak i kada nije riječ o kriznoj situaciji, ili o pitanju preživljavanja, ili nedostatka identiteta, potrebno je da vođa donese odluku bez konzultacija. „Svakako, smatram da je zajedničko razlučivanje primjenjivo na kapitularno odlučivanje tipično za redovničke zajednice“, ustvrdio je provincijal.

Zaključujući predavanje, o. Renić kazao je da je prednost ignacijevskog zajedničkog razlučivanja u praktičnosti i dugoročnosti. Ono razvija razlučivanje kao zajedničku sposobnost, gradi zajedništvo, utjelovljuje djelovanje Duha Svetoga u potrebe svijeta i vremena, stvarajući odnose. Cijela zajednica tako uči što razlučuje i to je zapravo uvjet i jamstvo njegove ispravnosti. Ipak, predavač je naglasio da ono nije univerzalni lijek jer potvrda zaključaka razlučivanja može doći dosta kasnije, ili pak proces daljnjeg razlučivanja može promijeniti prvu odluku. „S jedne strane, ostavljamo prostora ‚Bogu iznenađenja‘ – razlučivanje nije hvatanje Boga za bradu. S druge strane, u zajedničkom razlučivanju iskreno tražimo Božju volju, a ne svoju. I ne tražimo puko najbolje rješenje, nego Božje rješenje. Dajemo najbolje od sebe i činimo sve da Bogu dademo prostor da nam progovori. Stoga Bog jest prisutan i djelatan u tom procesu, što od svih, napose od vodstva, traži pozornost i strahopoštovanje pri donošenju odluke“, zaključio je provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Dalibor Renić.