Oko 1200 žena iz 30 europskih zemalja, kao i stotinjak žena iz azijskih i afriekih zemalja, te Australije i SAD, okupilo se u Gmundenu na Traunskom jezeru u Austriji, od 22. do 28. srpnja na I. europskoj sinodi žena. Rijee “sinoda”, koja potjeee iz grekog jezika, uzeta je ovdje u svom izvornom znaeenju “biti zajedno na putu” kakvo je imala u ranom kršaanstvu.
U golemoj dvorani Toscana-centra bilo je uvijek premalo mjesta, pa se sjedilo i na podu.Tako je bilo od prvog do posljednjeg dana. Upravo ta posvemašnja sabranost, ta jedinstvena pozornost, koja nije niti jedan dan popuštala, svjedoei o velikoj zainteresiranosti sudionica. Iz Hrvatske nas je bilo šest, ali valja nam pribrojiti i veliki broj gradišaanskih Hrvatica koje su pomagale u organizaciji i odvijanju sinode. Geslo toga me?unarodnog skupa bio je: “Žene mijenjaju 21.stoljeae”. Tu je sadržan i osnovni cilj sinode: okupiti žene iz razlieitoga društvenog, politiekog i kulturnog konteksta da bi izmijenile svoja iskustva, da bi upozorile javnost na svoje probleme i da bi me?usobno povezane uspješno radile u izgradnji boljega svijeta. Sinoda je bila ekumenska, me?ureligijska, ali isto tako otvorena i za žene bez neke vjerske pripadnosti.
Pripreme za sinodu bile su dugotrajne tako da l. europska sinoda žena ima i svoju povijest. Prethodile su mu mjesne sinode 1987. u Nizozemskoj, 1992.u Austriji, 1994. u Njemaekoj i 1995. u Švicarskoj. Upravo je iz tih zemalja zabilježen i najveai broj sudionica. Još 1992. osnovan je Me?unarodni odbor sa središtem u Driebergenu (Nizozemska) sa zadaaom priprave te l. europske sinode.
Odbor ubrzo proširio tako da je obuhvaaao 26 žena iz 15 europskih zemalja. Poziv da budem elan tog odbora prihvatila sam 1994. godine, tako da se i Hrvatska našla me?u organizatorima. U našem tisku, nažalost, (posebno Feral Tribune) sinoda je obieno prikazana na senzacionalistieki naein kao skup vatrenih feministkinja koje histerieno traže svoja prava, a u prvom redu re?enje za sveaenice u Katoliekoj Crkvi. Ovaj ozbiljni me?unarodni skup nije zaslužio takve prikaze koji mu eine “medvje?u uslugu”. Istina je da je bilo vrlo mnogo teologinja, posebno onih koje se bave feministiekom teologijom, isto tako i pastorica iz raznih protestantskih denominacija, ali problem re?enja žena nije bio u samom središtu pozornosti jer je bio zasjenjen drugim važnijim problemima koji poga?aju žene, posebno na podrueju politike i ekonomije. Valja istaknuti izvanredno uspjela analitieka izlaganja prof. dr. Ive Kreisky s podrueja politike i dr. Ine Praetorius s podrueja ekonomske etike. Te dvije znanstvenice doživjele su prave ovacije publike. Njihove argumentirane kritike današnjih patrijarhalnih politiekih i ekonomskih struktura koje iskljueuju žene, prihvaaene su i u završnim dokumentima. Zapažena su bila i izlaganja Anne Karin Hammar, pastorice švedske Luteranske Crkve, o duhovnosti i dr. Mary Gray, poznate engleske teologinje koja je govorila o osobnom razvoju. Na sva izlaganja nadovezivao se popodnevni rad u skupinama kojih je bilo više od stotinu. Upravo taj rad u skupinama doticao je brojne konkretne probleme od me?ureligijskog dijaloga do mirotvorstva, od borbe protiv nasilja do kritike svih oblika neoliberalizma koji u prvi plan stavlja tržište, novac i profit.
Sinoda je bila popraaena i bogatim kulturnim programom i duhovnim slavljima na kojima je dolazila do izražaja maštovitost i kreativnost.
Sinoda nije bila organizirana na principu izaslanstva što je doprinijelo posebnom ozraeju demokratienosti i opuštenosti. Svaka je žena predstavljala samu sebe i govorila u svoje ime. Tako je izostala svaka formalnost i napor da se govori u ime neeega.
Posljednji je dan bio posveaen izglasavanju rezolucija. Svaka je sudionica imala pravo glasa. Sadržaj rezolucija ispunjen je zahtjevima za ukidanjem svih onih struktura koje su odgovorne za današnju tragienu sliku svijeta. Rezolucije ae biti poslane svim europskim vladama, raznim svjetskim vladinim i nevladinim organizacijama i papi Ivanu Pavlu II.
Ta l. europska sinoda žena može se vea sada ocijeniti kao znaeajan europski doga?aj koji je pokazao odluenost i spremnost žena iz svih dijelova Europe i svijeta da se zajednieki zauzmu u izgradnji pravednijega i boljeg svijeta. Upozorio je na pozitivnu snagu feminizma, pred kojim ne treba zatvarati oei, a još manje izrugivati mu se, jer nije ni agresivan ni usmjeren protiv bilo koga. Pokazalo se da je rijee o autentienom humanizmu i da nije isprazna izreka: “Ono što je dobro za žene, dobro je i za sve!” (Ljiljana Matkovia-Vlašia)