Prvi utorak sv. Antunu u znaku časnoga sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka
FOTO: Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije/ Prvi utorak sv. Antuna u znaku sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka
Osijek (IKA)
Prvi u nizu od 13 utoraka u čast sv. Antunu Padovanskom 18. ožujka u franjevačkoj crkvi Svetog Križa u osječkoj Tvrđi bio je u znaku časnoga sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka, utemeljitelja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, čiji je toga dana bio spomendan te je njegovu umjetničku sliku, zajedno sa slikom Gospe Osječke, blagoslovio fra Robert Perišić iz franjevačkog samostana u Cerniku, predvoditelj misnog slavlja.
Hodočasnike i predvoditelja misnog slavlja pozdravio je gvardijan osječkog franjevačkog samostana fra Venancije Mihaljević te je predstavio autoricu umjetničkih slika, mladu osječku akademsku slikaricu Tinu Medić. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor franjevačke crkve u Tvrđi uz orguljsku pratnju Ivke Kaurinović, u koncelebraciji je bio fra Zoltan Dukái, a posluživao je fra Miroslav Petrac, koji je na kraju misnoga slavlja otpjevao i svoj autorsku pjesmu u čast ocu Vendelinu. Uz dvije umjetničke slike ispred oltara, hodočasnici su u prostorima uz crkvu mogli razgledati i izložbu u čast ocu Vendelinu, čiji je autor fra Žarko Broz, a radi se o prikupljenim novinskim isječcima, zapisima i fotografijama.
U homiliji se fra Robert osvrnuo na naviješteni evanđeoski ulomak i oštre Isusove riječi protiv pismoznanaca i farizeja. Pojasnio je kako Isus nije protiv učenosti i pobožnosti, što pokazuje i sv. Antun – vrlo učen i školovan – što podrazumijeva i njegova prvotna pripadnost augustinskom redu. Pojasnio je: „Treba i učiti, i služiti Bogu, i biti vršitelj njegovih zapovijedi, ali na ljubav, onu ljubav koju je nama franjevcima u nasljedstvo ostavio naš otac Franjo Asiški, ne smijemo nikada zaboraviti. I tek kada se te dvije stvarnosti našega života spoje i u našim srcima povežu, onda je sigurno da će farizejski kvasac u nama propasti i da će milost Božja u nama rasti iz dana u dan.“
Istaknuo je da je tako živio i časni sluga Božji otac Vendelin. Trudio se opsluživati pravilo sv. Franje do u najmanju sitnicu, ali nikada nije zaboravio da treba činiti ‘Gospodinu i za Gospodina’ – kako je to sv. Franjo učio, odnosno nije zaboravljao ljubav. Suvremenici i djeca prepoznavali su njegovu svetost još za života, a propovjednik je istaknuo: „Gdje susrećemo jedni druge u ljubavi i gdje jedni za druge imamo vremena, gdje mi drugima dajemo i ono čega sami nemamo, tu se događa ljubav Gospodinova, tu se događa milosni Božji život u nama.“
Osvrćući se na riječi evanđelja o farizejima koji „Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena”, fra Robert je uputio: „zapravo je važno vezati sebe, a ne drugoga. Važno je na sebe uzeti teret, teškoću života i žegu dana, a drugome pomoći da ga muka i nevolja mimoiđe i da mu bude lakše. To je činio sveti Antun bezbroj puta. Kad god ga zamolimo, on odgovara na našu molitvu. Zato ga i zovemo ne samo svecem svega svijeta, nego i onim koji traži izgubljene stvari.“ Premda jednostavne ljudske stvari, poteškoće i problem ovome svecu nisu nevažni, fra Robert je istaknuo: „U isto vrijeme Gospodin nas želi podsjetiti – sveti Antun koji pomaže tražiti izgubljene stvari tu je da nam pomogne naći našu izgubljenu dušu, naše srce koje je zakržljalo, vjeru koju smo izgubili, ljudskost, poštovanje i poštenje koje smo tako često izgubili.“
Opisujući život i duhovnost časnoga sluge Božjega oca Vendelina, propovjednik je uputio kako je sve što je činio bilo usmjereno samo i jedino prema nebu i nebeskom. Podsjetio je kako je otac Vendelin postao provincijalom u teškom razdoblju kada je papa Leon XIII. provodio reformu franjevačkog reda te je ovaj sluga Božji imao zadatak privoljeti braću da prihvate reformu – što je uz poteškoće, pokoru, ustrajnost i molitvu uspješno učinio. „Otac Vendelin često je činio pokornička djela u svome životu, to mu je bilo silno važno, kao i da uvijek bude na zadnjem mjestu“, uputio je propovjednik i poručio: „No, zadnje mjesto je zauzeo. Koliko god mi htjeli, imali volju biti zadnji, ne možemo. Blaženi Charles de Foucauld – Mali brat Karlo koji je u pustinji među saracenima dao svoj život, popisujući neke svoje misli zapisao je: ‘Toliko želim i toliko se trudim zauzeti zadnje mjesto. Biti u svemu zadnji. Ali ne mogu. Jer je zadnje mjesto zauzeo moj Gospodin.’ Zadnje mjesto je zauzeto. Gospodin, koji je na zadnjem mjestu, okupio nas je oko sebe. I mi možemo biti uz Njega, biti njegovi i biti s Njime, kao što je bio sveti Antun do kraja života. Biti njegovi, kao što je bio časni sluga Božji Vendelin do kraja svojega života, činiti sve za njega i za njegovo Kraljevstvo i na taj način zapravo posvetiti svoj život.“