Relikvija se do sada nalazila u privatnoj kapelici obitelji Krajcar u Pamićima kod Žminja, jedinoj crkvi u Istri posvećenoj Sv. Leopoldu Mandiću. Crkvi Sv. Antuna poklonjene su kako bi bile dostupne za javno štovanje na blagoslov gradu Puli, svim građanima i hodočasnicima, pojasnio je u uvodnom obraćanju župnik fra Gabriel Škibola.

„Spomen sv. Leopolda je spomen čudesnoga sveca, skromne vanjštine, ali izuzetne duhovne veličine i beskrajne Božje dobrote koja je iz njega isijavala. Danas se u mnogim crkvama posebno svečano slave mise njemu u spomen. Za sv. Leopolda možemo reći da nam je blizak i drag, on koji je primao svakoga čovjeka baš „kao Dobar Pastir“, kako kaže evanđelje“, rekao je mons. Milovan.

U nastavku je citirao riječi pape Pavla VI. Koje je izrekao kada je 1976. fra Leopolda Mandića proglasio blaženim: ‘U liku skromnog redovnika naziremo lik što nas zanosi i uzbuđuje. Gle kako je siromašan, skroman i ljudski. Doista, nije li to upravo on, sveti Franjo? Ponizan, vedar i sabran kao da je sav i zanosu unutrašnjega gledanja nevidljive Božje prisutnosti. Ipak je s nama, tako prisutan za nas, tako dostupan, tako uvijek na raspolaganju, kao da nas poznaje, kao da nas očekuje i kao da sve o nama zna, kao da čita što je u nama sakriveno. Isus nam preko njega govori ‘Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.’“

„Taj dragi svetac je, znamo, naše gore list“, rekao je mons. Milovan te je u nastavku iznio ukratko svečev životopis. Naglasio je da tjelesne poteškoće koje je imao nisu u njemu stvorile komplekse, očito ih je nadišao i postigao je ono što možemo smatrati ideal vjernika, ljudsku i kršćansku zrelost u vjeri. Sa dubokom vjerom i potpunim predanjem Bogu jako je napredovao na putu svetosti. Sav je bio posvećen služenju, u svim službama koje je obnašao.

Propovjednik je u nastavku ponovno citirao papu Pavla VI., naglasivši da je sv. Leopold bio „sav Božji i sav ljudski, posve predan Bogu, ali i posvema posvećen ljudima“; pravi svetac je otvoren za Boga i posvećen ljudima.

„Čitao je savjesti, činio je pokoru za svoje penitente, nije htio dati veliku pokoru, veće je on umjesto njih činio pokoru. Svi su mu rado prilazili s velikim povjerenjem jer je bio pravi djelitelj Božje milosti i milosrđa“, naglasio je mons. Milovan. Potom se osvrnuo na svečevu čežnju za rodnom grudom, i na ekumensku želju za zbližavanjem katolika i pravoslavnih vjernika, čiju je podjelu u djetinjstvu u rodnoj Boki kotorskoj imao prilike vidjeti.

No, u poslušnosti poglavarima postao je ispovjednik i bio je to 4 desetljeća. Brojna su bila obraćenja slijedom ispovijedi kod njega, bio je nadasve svetac Božjega milosrđa“, naglasio je mons. Milovan te je u nastavku podsjetio na tijek svečeve beatifikacije, kanonizacije te izbora za jednog od dva sveca zaštitnika Godine milosrđa.

U nastavku je istaknuo kako je pulska crkva Sv. Antuna od davnina poznata kao meta penitenata, prisjetio se je kako su u njegovu djetinjstvu ljudi koji su dolazili iz sela središnje istre, kada bi došli u Pulu znali otići ondje na ispovijed kod otaca franjevaca.

Neka nam sveti Leopold izmoli širinu srca, pouzdanja u Božju dobrotu i snagu za svjedočenje Božje ljubavi u sredini gdje živimo“, zaključio je mons. Milovan.

Tako sada pulska crkva posvećena najpoznatijem svetom franjevcu, sv. Antunu Padovanskom, ima relikvije dvaju njegovih svetih subraće, sv. Leopolda Mandića, i, od rujna 2019. godine, na dijametralno oprečnom kraju crkve, nalazi se relikvija per tactum, rukavica Padre Pija iz Pietralcine.

Misu je glazbeno animirao župni zbor pod ravnanjem Vilme Grazie Žmak; uvodna pjesma bila je „Sv. Leopoldu“, pjesma koju je na tekst književnika Daniela Načinovića uglazbio kantautor Bruno Krajcar, na čijem se imanju nalazi crkva Sv. Leopolda, a završna pjesma bila je „A s. Leopoldo“, ista pjesma prevedena na talijanski jezik.