Prije trinaest godina, tadašnji kardinal nadbiskup Buenos Airesa i ja počeli smo razmišljati o temama koje su kasnije predstavljene u našoj knjizi O nebu i zemlji (Sobre el Cielo y la Tierra). Već smo uživali u mnogim živim dijalozima pa smo ih odlučili pretočiti u pisani oblik.

Sjećam se trenutka kada sam predložio da bismo mogli napisati knjigu o Bogu. Jorge Mario Bergoglio odgovorio je da bismo umjesto toga trebali pisati o izazovima i onim s čime se suočavaju obični ljudi u svakodnevnom životu. Odmah mi je postalo jasno da obojica dijelimo viziju traženja Boga židovskog filozofa Martina Bubera: ljudska bića mogu pristupiti Bogu samo kroz naše odnose s drugim ljudima.

Nismo postavljali ograničenja našim razgovorima. Jednostavno smo izrazili svoje ideje i uvjerenja poštujući i pokušavajući duboko razumjeti ideje i osjećaje drugoga. Razgovarali smo od srca k srcu.

Zbog našeg međusobnog povjerenja i otvorenosti, uspjeli smo istražiti čak i neizmjerno bolnu temu Shoaha. Naši su se razgovori često doticali odgovornosti koju dijele Židovi i kršćani da ne ostaju prekriženih ruku kada se ljudi tlače ili proganjaju.

Za naše poglavlje „O holokaustu“ slušao je pitanja koja su me najviše uznemirila o javnoj šutnji pape Pija XII. Možda je ova politika mnogima spasila živote, ali koliko je drugih umrlo zbog nje? Moji roditelji su mi rekli imena svojih stričeva i rođaka koji su ubijeni u logorima smrti, imena koja sam kasnije otkrio u raznim službenim zapisima o tom neizrecivom vremenu.

Njihova imena i redak 3,8 iz Knjige proroka Amosa – koji kaže da osoba vjere, poput proroka, ne može šutjeti pred zločinom – potaknuli su me da kažem kardinalu Bergogliu da ni na koji način ne mogu prihvatiti pasivnost Pija XII. Njegov je odgovor bio odlučan: vatikanski arhivski dosjei moraju se otvoriti, mora se znati istina i priznati sve pogreške.

Kao papa Franjo, pokazao je želju za transparentnošću kada je 22. listopada 2019. dao uputu da se naziv Vatikanski tajni arhiv promijeni u Vatikanski apostolski arhiv. Sljedeće godine, 20. ožujka 2020., vatikanski su arhivi po njegovom nalogu otvoreni za istraživače iz cijeloga svijeta. Papa Franjo je bio vjeran svojoj riječi.

Nedavno sam ponovno svjedočio njegovoj sklonosti djelovanju i izravnosti kada je zanemario uspostavljeni diplomatski protokol te otišao u rusko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici kako bi pred veleposlanikom osobno prosvjedovao zbog ruske invazije na Ukrajinu. Ovaj jednostavan i hrabar čin nedostajao je prevelikom broju crkvenih vođa dok je bio u tijeku nacistički genocid nad Židovima.

U našem poglavlju „O međureligijskom dijalogu“, kardinal Bergoglio je prepričao kritike koje je primio s nekih strana zbog molitve s ljudima druge ili nikakve religijske tradicije. Sjećam se njegove duboke predanosti zajedničkoj molitvi, nikad u nekom sinkretističkom smislu, već jednostavno zato što smo sestre i braća, djeca istoga Stvoritelja. Taj je prioritet dosljedno održavao tijekom svog pontifikata. Na primjer, Katolička Crkva nikada nije toliko težila približavanju islamskom svijetu kao što je to inicirao papa Franjo. Opet, vjeran je svojim obećanjima, svojoj riječi.

U našem posljednjem poglavlju, „O budućnosti religije“, predložio sam da ako ljudska bića „mogu razviti istinski ponizan stav, da onda možemo promijeniti svijet.” Kardinal Bergoglio je odgovorio: „U potpunosti se slažem s pojmom poniznosti. Također volim koristiti riječ krotkost, koja ne znači slabost. Vjerski lider može biti vrlo jak, vrlo čvrst, no bez ispoljavanja agresije. Isus kaže da onaj tko vlada mora biti poput sluge. Za mene, ta ideja vrijedi za osobu vjere u bilo kojoj vjeroispovijesti. Prava moć vjerskog liderstva dolazi iz služenja.“

U skladu s tom perspektivom, u prvom činu svog papinstva odlučio je živjeti u gostinjcu Domus Sancta Marta, a ne u dvorskim odajama Apostolske palače. Na sličan je način odbacio svaku naznaku raskoši u svojoj odjeći te se vozio u malom i jednostavnom automobilu. Ovo nije puko pozerstvo za medije. Njegove riječi koje mi je upućivao u privatnom razgovoru uvijek su naglašavale vrednotu krotkosti. On je vjeran svojoj riječi i uvijek potiče tu vrlinu tijekom svoje papinske službe.

Njegova predanost i međureligijskom dijalogu i poniznosti vidljivi su u njegovim završnim riječima u uvodu naše knjige. Napisao je: „S rabinom Skorkom nikada nisam kompromitirao svoj katolički identitet, kao što ni on nije svoj židovski identitet, a to nije bilo samo zbog međusobnog poštovanja, već i zbog našeg razumijevanja međureligijskog dijaloga. Izazov se sastojao od hodanja putem poštovanja i ljubavi, hodanja u Božjoj prisutnosti i nastojanja da budemo besprijekorni.“

Papa Franjo vidi život kao put kojim čovjek mora ići s drugima. Jedan od njegovih omiljenih biblijskih redaka je Postanak 12,1, „Gospodin reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje…’“ On se poistovjećuje s tim. Uostalom, pozvan je „s kraja svijeta“, kako se izrazio, da otputuje u Vatikan kako bi vodio rimsku Katoličku Crkvu.

Nakon što je jedno desetljeće pratio taj poziv, njegov stalni izazov je ostaviti neizbrisive tragove na putu kojim hodi, a koji će voditi cijelo čovječanstvo da se zbliži i tako traži lice Božje (Psalam 27,8). To je Riječ kojoj će on biti vjeran.

Abraham Skorka