Vatikan, (IKA) – Apostolskom pobudnicom „Evangelii gaudium – Radost evanđelja”, papa Franjo predstavio je ciljeve svojega pontifikata: izrazito misionarsku Crkvu, s otvorenim vratima, koja zna svima naviještati radost evanđelja, radosnu vijest da nas Bog voli. U prigodi pete obljetnice izbora pape Franje, Radio Vatikan osvrnuo se na tu njegovu prvu programatsku apostolsku pobudnicu „Radost evanđelja” koja je objavljena 26. studenoga 2013. godine. Dokument na više od 220 stranica, razvija temu navještaja evanđelja u današnjem svijetu, uključujući i doprinos biskupske sinode o „novoj evangelizaciji za prenošenje vjere”, koja je održana u Vatikanu od 7. do 28. listopada 2012. godine.

Obnovite izvornu svježinu evanđelja, pronalazeći nove načine i kreativne metode, pozvao je Papa i uputio apel svim kršćanima, iziđite iz vlastite udobnosti i imajte hrabrosti otići na periferije kojima je potrebno svjetlo evanđelja. Svi smo pozvani učiniti taj novi misionarski izlazak. Radi se o pastoralnom i misionarskom obraćenju koje ne može ostaviti stvari takve kakve jesu i koje nas tjera da zauzmemo trajni misionarski stav. Potrebna je reforma crkvenih struktura kako bi sve one postale još više misionarske, napomenuo je Papa i polazeći od župa primijetio je da poziv na njihovu obnovu još uvijek nije dao dovoljno ploda kako bi bile još bliže narodu. I druge crkvene stvarnosti bogatstvo su Crkve, ali moraju se radosno uključiti u prirodan pastoral mjesne Crkve.

Od trenutka kada sam pozvan živjeti ono što tražim od drugih, moram također razmišljati o obraćenju papinske službe kako bi ona bila vjernija značenju koje joj je dao Isus Krist i trenutačnim potrebama evangelizacije, istaknuo je Sveti Otac u pobudnici Radost evanđelja i dodao kako je sveti papa Ivan Pavao II. molio pomoć kako bi našao oblik ostvarivanja službe Vrhovnog svećenika, a da pritom ne zaniječe na bilo koji način ono bitno u svojem poslanju, nego da se otvori novim prilikama. U tom smislu bilo je napretka.

Drugi vatikanski koncil potvrdio je da na sličan način kao mjesne Crkve, biskupske konferencije mogu dati višestruk i plodan doprinos kako bi se osjećaj zajedništva konkretno ostvario. Ali ta se želja nije u potpunosti ostvarila, jer se još uvijek nije dovoljno razjasnio statut biskupskih konferencija koji ih shvaća kao subjekte s konkretnim svojstvima, uključujući i neku autentičnu ovlast doktrinalne naravi, napisao je papa Franjo i istaknuo: Prekomjerna centralizacija, umjesto da pomaže, čini previše složenim život i misionarsku dinamiku Crkve.

U vezi s navještajem potrebno je usredotočiti se na bitno, izbjegavajući pastoral opsjednut nesuvislim prenošenjem mnoštva dokrinalnih istina koje se nastoje silom nametnuti, napisao je Papa i istaknuo: U toj temeljnoj jezgri, ono što sjaji je ljepota spasenjske Božje ljubavi koju je očitovao Isus Krist umrli i uskrsli. Često se govori više o zakonu, negoli o milosti; više o Crkvi, negoli o Isusu Kristu; više o Papi, negoli o riječi Božjoj. Onima koji sanjaju čvrsti i jaki nauk koji bi svi branili jednako bez najmanje razlike, Sveti Otac poručio je: U krilu Crkve postoje različite linije filozofske i teološko pastoralne misli i ako se one usklade Duhom Svetim u poštovanju i ljubavi, mogu pridonijeti rastu Crkve, jer pomažu bolje objasniti bogatstvo blaga riječi Božje. U odnosu na obnovu, napisao je da treba prepoznati običaje Crkve koji nisu izravno vezani uz srž evanđelja, ali su neki od njih duboko ukorijenjeni u povijest i stoga ih se ne smijemo bojati ponovo uočiti.

Crkva je pozvana biti uvijek otvorena Očeva kuća, rekao je papa Franjo i objasnio: Jedan je od konkretnih znakova te otvorenosti imati posvuda crkve otvorenih vrata. Čak ni vrata sakramenta ne bi smjela biti zatvorena zbog bilo kojeg razloga. Euharistija, premda predstavlja puninu sakramentalnog života, nije nagrada za savršene, nego je velikodušni lijek i hrana za slabe. Takva uvjerenja također imaju pastoralne posljedice koje smo pozvani razmotriti mudro i smjelo.

Često se ponašamo kao kontrolori milosti, a ne kao oni koji olakšavaju pristup. Ali Crkva nije carina, nego Očev dom gdje ima mjesta za svakoga sa svim njegovim mukama. Ono što je govorio u Buenos Airesu, Papa je ponovio i u pobudnici Radost evanđelja: Više volim Crkvu koja je pogođena nevoljama, ranjenu i prljavu jer je izišla na ulice, negoli Crkvu koja je bolesna zbog zatvorenosti i udobnosti prianjanja uz vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu kojoj je važno samo biti u središtu, a koja ostaje zatvorena u čvoru opsjednutosti i procedura. Ako nešto smije izazvati u nama sveti nemir i zabrinutost naše savjesti, onda su to tolika naša braća koja žive bez Isusova prijateljstva.

Govoreći o nekim izazovima u današnjem svijetu, Sveti Otac osudio je trenutačni gospodarski sustav, ističući da je u korijenu nepravedan. To gospodarstvo ubija, omogućava da prevladava zakon najjačega, gdje moćni gutaju slabije. Sadašnja je kultura „otpada” stvorila nešto novo: oni koji su isključeni, nisu izrabljivani, nego su otpad i ostaci. Postoji nova nevidljiva tiranija koja je ponekad virtualna na tržištu koje je postalo božanstvo, gdje vladaju financijske špekulacije, raširena korupcija, sebična utaja poreza. U pobudnici Radost evanđelja papa Franjo suočio se i s napadima na vjersku slobodu i s novim načinom progona kršćana koji su u nekim zemljama došli do uznemirujuće razine mržnje i nasilja. U mnogim slučajevima, po njegovu mišljenju, radi se prije svega o raširenoj relativističkoj ravnodušnosti.

Obitelj, ta „temeljna stanica društva”, priopćio je Papa u pobudnici, prolazi kroz duboku kulturnu krizu. Ukazujući na nezaobilazan doprinos braka društvu, naglasio je da postmoderni i globalizirani individualizam pogoduje životnom stilu koji izopačuje obiteljske veze.

Suočavajući se također s iskušenjima pastoralnih djelatnika, Sveti Otac istaknuo je da pravda zahtijeva da se primijeti golem doprinos Crkve današnjem svijetu. Boli nas i sramimo se zbog grijeha nekih članova Crkve i vlastitih, ali ne smije se zaboraviti koliki kršćani daju svoje živote iz ljubavi. U mnogim navjestiteljima evanđelja, iako mole, može se naći naglasak individualizma, kriza identiteta i pad žara; dok se u drugima primjećuje neka vrsta kompleksa manje vrijednosti, što ih vodi u relativiziranje ili prikrivanje svojega kršćanskog identiteta.

„Sivi pragmatizam” najveća je prijetnja svakidašnjem crkvenom životu u kojem sve naizgled prolazi kao normalno, dok se u stvarnosti vjera troši i prelazi u bijedu. Razvija se psihologija groba koja malo po malo pretvara kršćane u muzejske mumije. Ipak, papa Franjo je snažno pozvao da se ne prepustimo neplodnom pesimizmu. U pustinjama društva mnogo je znakova žeđi za Bogom, stoga su potrebne osobe nade, osobe, amfore koje će dati ljudima piti, upozorio je Papa i posebno istaknuo kako u svome osvrtu ističe Radio Vatikan, Sin Božji u svojem utjelovljenju pozvao nas je na revoluciju nježnosti.