Temu su TPT-u, „Crkva u svijetu kriza i ljudske patnje“, jednostavno nametnuli svima poznati nemili događaji u 2020. godini, a sugovornik u svojemu predavanju, a onda i dobrim dijelom u intervju, promišlja o »Crkvi i njezinoj dosljednosti poslanja« u takvim prilikama.

Dr. Domazet smatra da je koronakriza samo razgolitila brojne druge krize, štoviše krizu zapadne civilizacije kao takve, a u tom kontekstu govori i o krizi u Crkvi kao o „praktičnom relativizmu ili o praktičnom ateizmu vjernika koji je posljedica nevjerodostojnoga življenja po istinama vlastite vjere“. Sugovornik upire pogled i u budućnost te među ostalim kaže: „Ako se pitamo u čemu bi se sastojalo zrelo crkveno i kršćansko poslanje u sadašnjoj situaciji pandemije, potresa, ekonomske krize i nepovjerenja u institucije, izdvojio bih dvije ideje vodilje: prva, koja polazi od krize ljudske i kršćanske solidarnosti, altruizma, i poziva Crkvu da u vremenima globalne ravnodušnosti i neosjetljivosti promiče »mistiku sućutnosti« o kojoj govori teolog Johann Baptist Metz ili, drukčije rečeno, duhovnost pozornih ili otvorenih očiju koje vide tuđu patnju i na nju upozoravaju. Druga ideja, koja mi se čini nezaobilaznom za nas vjernike, ponovna je izgradnja naših zajednica i iscjeljenje ljudskih odnosa. Smatram da bi Crkva puno više trebala biti zajednica, a puno manje institucija, kako se čini da jest“.