O prvoj problematici on ističe komplementarnost: »Iako je misija pozitivista bila i jest iznimno uspješna, jer nemoguće je nabrojiti sve dobrobiti kojima znanstveni napredak, gotovo svakodnevno, obasipa čovjeka, ipak, s druge strane, biotehničko i neuroznanstveno redefiniranje života, smrti, patnje, ljudskih odnosa, vlastitoga identiteta, stvara nove ekstremne situacije koje moraju biti interpretirane i s drugoga motrišta… Svaka teorija u biti u sebi sadrži i metafizičke i znanstvene spoznaje te u tom smislu krajnji rezultat ostaje ‘sumnjiv’ ako se tumači samo iz jednoga kuta. I papa Franjo u enciklici ‘Laudato si’ smatra da mnogi etički problemi koje sa sobom donose ‘zadivljujući znanstveni napretci’ moraju biti promatrani i iz kršćanske perspektive.« Puni smisao patnje i smrti daje jedino uskrsna kršćanska poruka, na koju dr. Mijatović umješno podsjeća: »Zanimljivo je da kad čovjek dolazi na svijet, svi se smiju osim njega, a kad odlazi, svi plaču osim njega. Čudan je taj oksimoron života i smrti, žalosne radosti i radosne žalosti. Naglo, kao i smrt, najbolje je završiti riječima psalma: ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom’.«