Među iznimno bogatim istraživačkim i književnim radom akademkinje Dubravke Oraić Tolić od korpusa tema koje su je inače zaokupljale iskače putopis „Peto evanđelje“ u kojem je podijelila vlastite dojmove s hodočašća u Svetu zemlju. Koji su sve motivi vodili do pisanja toga putopisa, otkrila je na samom početku razgovora.

Akademkinja Oraić Tolić otkrila je i otkuda tolika popularnost Matoša u hrvatskome narodu: „Matoš je klasik moderne hrvatske književnosti jer je ostvario najviše vrijednosti u svim žanrovima: pjesništvu, prozi, putopisima (tzv. »pejzaži«), esejima, novinskoj feljtonistici. Tajna je Matoševe popularnosti u čudesnom jedinstvu velikoga domoljublja i kulturnoga europeizma, estetike lijepoga i estetike ružnoga (primjerice, u pjesmi »Gospa Marija« rimuje tepati za hrvatski jezik i krepati za sebe), vrhunskoga esteticizma i svakodnevnoga političkoga aktivizma, književnosti i biografije. Ukratko: Krleža je Pisac, Ujević je Pjesnik, Matoš je Legenda i Mit“.

Na pragu Velikoga tjedna tumači i što za hrvatsku povijest znači Matošev glasoviti stih iz „1909.“: „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova“: „Nema puno razlike između tradicionalnih, modernih i današnjih nadnacionalnih zajednica. Hrvatska je politika u znaku slova B: Beč, Budimpešta, Beograd, Bruxelles. Matoševa »1909.« neprestano se ponavlja. Model je isti, samo su akteri drame različiti. Tu uvijek vrijedi orwellovski zakon: svi su narodi ravnopravni, ali neki su ravnopravniji“.