Razgovor na Susretu ugode s preč. Ivanom Jurićem u Muzeju Slavonije u Osijeku

Povod susretu s preč. Jurićem, prve subote u mjesecu u muzejskom prostoru u Tvrđi, dugogodišnja je pastoralna i humanistička zauzetost prepoznata u otvorenosti poziva, vrlinama u poslanju i komuniciranju s ljudima. Naime, razgovori u „Susretima ugode“ smisleno otkrivaju i životopisne, intimnije životne priče i promišljanja sugovornika vrijednih upoznavanja čiji je plodonosan rad utkan u kulturu življenja i prepoznatljivost Osijeka koji se diči svojim sugrađanima. Razgovor s preč. Jurićem moderirao je turistički vodič Vlado Pest, zaljubljenik u osječke priče i čuvar tradicije održavanja obnovljenih „Susreta ugode“ 2017. (utemeljenih 22. ožujka 1996. s Antunom Pintarićem i nastavljenih od 2000. do 2012. u Uljudbenoj udruzi građana Požuri polako – Festina lente).

Uvodeći u susret, Pest je napomenuo da je Ivan Jurić već gostovao 2005. godine na 145. „Susretu ugode“ (razgovarajući s novinarkom Nevenkom Špoljarić), a u međuvremenu Juriću je 2019. uručena „Povelja humanosti“, najviše javno priznanje Osječko-baranjske županije „za humana djela učinjena na području Županije, aktivno djelovanje u humanitarnim udrugama, pomoć mladima u paklu droge i zaslužniku za ustroj (2002.) i uspješno djelovanje Zajednice Cenacolo u Šarengradu sve do 2019. kada bratovština seli u novosagrađenu kuću u Aljmašu“. Županijska Povelja te je godine dodijeljena i Mariji Šešo, utemeljiteljici i voditeljici Katoličke udruge „Veronikin rubac“ čime je vrednovana socijalna katolička osjetljivost.

Susret je otvoren upoznavanjem s gostom, rođenim 10. travnja 1964. u selu Đurići (filijala župe Drenovci u županjskom kraju) gdje je kršten i školovan u šokačkoj obitelji. Osnovnu školu pohađao je u Đurićima i Račinovcima. U zagrebačkom dječačkom sjemeništu (kandidat Đakovačke i Srijemske biskupije) završio je prve dvije godine gimnazije, a druge dvije u Đakovu gdje je maturirao (malo sjemenište). Nakon vojske, studirao je teologiju u Đakovu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1990. zaredio biskup Ćiril Kos. Bio je župni vikar u Donjem Miholjcu i od veljače 1991. u osječkoj Župi sv. Petra i Pavla gdje je s tadašnjim župnikom mons. Stjepanom Bogdanićem dijelio teške dane Domovinskoga rata. Od jeseni 1995. godine bio je prvi župnik novoosnovane Župe sv. Luke u Josipovcu (Osječki zapadni dekanat) gdje je dao izgraditi župnu kuću, crkvu i pastoralni centar te se uz njegov poticaj u župu došle sestre franjevke. Od kolovoza 2004. je donjogradski župnik. Godine 2010. sa župljanima je pokrenuo župne novine Magnificat te nebrojne aktivnosti. U međuvremenu je 20 godina razvijao apostolat služenja u velikoj Cenacolovoj obitelji, prepoznatljivoj po djelima Kristove ljubavi izvan nadbiskupijskih okvira.

Upoznavanje s gostom je počelo povijesnim zanimljivostima imena i prezimena Jurić staroga podrijetla po kojemu se nekada zvalo selo Đurići (knjiga Jurići/Đurići, 1701. – 1945. amaterskog povjesničara Ivana Ćosića-Bukvina iz Vrbanje).

„Službeno sam Ivan Jurić, a za one koji su živjeli uz mene, i za rodbinu sam Ivica. Navodno je najviše Jurića u mom rodnom selu Đurićima koje je danas skoro totalno propalo. Sjećam se kada sam imao mladu misu 1990. bilo je 526 osoba u selu, svi su bili pozvani, a sada 200-tinjak osoba ondje živi, starci i par mladih obitelji. Već nakon odlaska Turaka, kada se formiraju sela u Slavoniji, selo se zvalo Jurići i zaštitnik je sv. Juraj. Pod istočnim utjecajima, koje bi se dalo proučavati, selo je preimenovano u Đurići. Pisao sam diplomski rad o mojoj župi Račinovci, možda je to jedina povijest koja je snažnije analizirana. Danas se više otkriva o povijesti Šumanovaca i okolnim selima. Možda je najbrojnija obitelj u selu Đurići moja obitelj; nećak koji ima dvije kćeri i četvoricu sinova. Oni su među najjačim obiteljima u tom kraju, svi sviraju tambure, imaju tamburaški sastav… Dvanaest graničarskih sela je ‚ispod Županje‘ i ondje s Domovinskim ratom nestaje veza sa Bosnom i gradom Brčko koji je za mene kao seoskog dječaka bio grad u koji se išlo biciklom u trgovinu i gdje se školovalo. Dosta smo bili vezani za Bosnu. U tom su kraju Vrbanja i sela Cvelferije s malo stanovnika danas. Gunjanski župnik rekao je da se u prvi razred upisalo sedmero djece, a Gunja je nekada imala pet-šest tisuća stanovnika.“

Preč. Jurić je svjedočio o učenju kroz prva svećenička iskustva dolaskom 1991. u Osijek u tada najveću konkatedralnu župu:. „Imao sam strah, uoči misa u pola dvanaest i rekao sam to preč. Stjepanu Bogdaniću. Pitao je zašto i kazao sam da su uokolo sve gospoda, a ja sam seljačić iz Đurića i nisam za ovu sredinu, nekako bih volio da sam u Štitaru. Odgovorio je pitajući znam li odakle je on, iz Viškovaca i tu je u Osijeku već dugo župnik. Dodao sam da su tu gospođe u šeširima, šubarama, a on je rekao: ‚Joj, što su to gospođe? Moja mama ima maramu, ništa se ti ne boj… samo radi svoj posao, dragi Bog će dati i bit će sve dobro.‘ Volio me je i bilo mi je ugodno s njim… Učio sam od njega. Kazao mi je: ‚Nemoj komplicirati, ako ne možeš pomoći, bolje se povuci, nemoj ulaziti u sukobe! Poštuj ih, ljudi su različiti, ima ih koji ne razumiju mnogo stvari, a mi moramo sve razumjeti.‘ Cijeli dan se zvoni na vratima i 24 sata se može biti u župnom uredu. Bilo je pravilo, a to i sada prenosim i mojim kapelanima, ako smo u župnom uredu do 12 sati, kada se zatvara i idemo na sprovode skoro svaki dan, a od 17 sati ponovno župni ured radi, i ako netko zvoni u 14 sati, ne možeš izaći i reći: ‚Što vi sad hoćete?‘ Reci: ‚Izvolite, u čemu vam mogu pomoći? Nemoj prigovarati što su došli u međuvremenu kad nije radno vrijeme jer ćeš povrijediti ljude, ranit ćeš ih, oni ni ne gledaju, ne razumiju i još, ako su došli prijaviti sprovod ili su u nekoj krizi. Ili, ako nećeš biti ljubazan, poštuj radno vrijeme, ne javljaj se, nema te, ali nemoj da te ljudi vide smrknutog i da si neugodan.‘ Tu je prilika za sagriješiti, ako sam smrknut bio ili nisam primijetio čovjeka koji je to očekivao. Ljudima znači vidi li svećenik da je čovjek u tjeskobi i da mu tada priđe. To nadilazi svaku propovijed i svaku molitvu – staviti ruku na rame čovjeku kad mu treba. Kako sam stariji dogodi mi se da ne primijetim nekoga pa mi kažu pozdravili smo vas… i ispričam se, to je za ispit savjesti i molitvu.“

Prisjetio se je i svoga djetinjstva ispričavši kako je oduvijek volio biti s Isusom, biti na misi i kako je odrastao s poznatom pjevačicom tamburaške glazbe Viktorijom Kulišić-Đenkom, mlađom od njega nekoliko godina, koja je „kao djevojčica uvijek pjevala na klip kukuruza, igrala se pjevačice, a on je „na posljednji počinak ispraćao preminule pse, mačke…“ čineći to s velikim sažaljenjem i pobožna mama ga je grdila govoreći da je to ‚“grijota“ (grijeh), no igrao se i na čardaku gdje je imao zvona i zvonio njima pa bi susjedi govorili: „Eto, Ivo opet služi misu.“

Tijekom „Susreta ugode“ Jurić je oživio sjećanja na vrijeme provedeno na Bogosloviji i drugoj generaciji diplomanata u Đakovu, prijateljevanju, stezi i cjeloživotnom učenju, o krštenjima u bivšoj državi (najviše je krštenih u Katoličkoj Crkvi), svećeničkim premještajima i dugogodišnjem stažu pojedinih župnika, o godišnjem duhovnom odmoru na Cresu u samostanu benediktinki gdje živi više Osječanki i odmoru u Tanzaniji kod dugogodišnjeg prijatelja u misijskoj postaji, o ugodnim i neugodnim situacijama u svećeničkoj službi te o vremenu Domovinskoga rata i sahranama pod granatama i ratnim posljedicama.

„Bio sam bio ratni svećenik u Gornjem gradu. Sjećam se da sam sahranio tristotinjak poginulih. Devet mjeseci smo, pokojni župnik Bogdanić, dvije časne sestre i ja, bili u podrumu. Kroz moju sobu je prošla granata i da sam tu spavao ne bih bio živ, bila je pogođena župna kuća, a katedrala je sigurno primila stotinjak projektila. U to vrijeme sam u podrumu vodio evidenciju, pisao spomenicu i pisao što se događalo na konkatedrali. Tko god je zvao, sahranjivali smo sve i katolike i pravoslavne, sve… I nakon Domovinskog rata, 30 godina poslije, sahranjujemo poginule u Domovinskom ratu. U petak, 8. travnja u 11 sati na groblju u Tenji bit će sprovod 11 civila čija su tijela pronađena na mrcilištu, strašno mi je to izgovoriti tu riječ, a tu je ekshumirano 13 nedužnih osoba poginulih u Domovinskom ratu na različite načine.“

Upitan o svećeničkim uzorima, kazao je: „Kada sada analiziram, ne znam da sam baš imao uzor u svećenicima. Bilo ih je u našim župama, evo pokojnog župnika Matu Sočkovića, koji je završio u župi u Josipovcu, pamtim iz mog sjemenišnog života, ali da sam imao pred sobom neki uzor svećenika kao moralni lik, osobu – nisam. Čitao sam Bibliju i za mene je uzor bio Isus, dati se i posvetiti se Isusu. Baš u ljudsko nisam se puno zagledavao i možda je i dobro jer vidim dan-danas kad se čovjek zagleda u ono što je ljudsko, ne sviđa mi se.“

Bilo je riječi i o posebnoj povezanosti s novinarima izrasloj u poštovanju i suradnji, nakon Domovinskoga rata, u prvim javljanjima u radijski eter, odazivom na televizijska gostovanja i susretljivim odgovorima u tiskanim medijima. Zahvaljujući toj zauzetosti u medijskom pastoralu, tadašnja Đakovačka biskupija, Juriću daje, među prvim svećenicima, dekret sa zaduženjem za medije. I danas je rado slušan sugovornik koji novinarima pravovremeno priredi potrebne materijale kako bi istinitost, točnost i razumljivost bila u službi evangelizacije i na dobro javnosti.