Salvo Noé je Papu susreo u Domu svete Marte. „U jednom od brojnih susreta – kaže Noé kao uvod u intervju – izrazio sam Svetom Ocu želju da napišem knjigu o strahovima, upitavši ga želi li mi dati svoj doprinos. Kao i obično, odgovor je bio pozitivan i tako sam jednog siječanjskog poslijepodneva, opremljen magnetofonom, postavio nekoliko pitanja na koja je Papa odgovorio svojim uobičajenim mirnim i ohrabrujućim glasom. On mi je isto tako postavio nekoliko pitanja o strahu i tako je naš dijalog postao pun sadržaja za razmišljanje”.

Knjiga „Strah kao dar” započinje upravo razgovorom s papom Franjom, koji dijeli svoje emocije i misli koje ima u pontifikatu te analizira niz pitanja kao što je formacija u sjemeništima, „izopačenost” licemjerja, svjetovnosti, karijerizma, potom govori o prihvatu migranata i o neheteroseksualnim osobama te o sprečavanju zlostavljanja od klera mogućim uvođenjem psiholoških tečajeva u sjemeništima.

O toj posljednjoj temi Sveti Otac naglašava – kako je to učinio u više navrata – da je potrebno cjelovito procijeniti način života kandidata koji želi ući u sjemenište, uključujući psihološki aspekt i međuljudske odnose. „Bolje je izgubiti zvanje nego riskirati s nesigurnim kandidatom”, kaže. Nadalje, papa Franjo je ocijenio prijedlog uvođenja psihologije u sjemeništa „vrlo korisnim”. „Sjemenište nije utočište za mnoga ograničenja koja možemo imati, niti utočište za psihološke nedostatke”, nastavlja Papa. „Put mora voditi do formacije zrelih svećenika i posvećenih osoba, stručnjaka za ljudskost i blizinu, a ne službenika sakralnoga. Ljudima su potrebni svjedoci vjere s kojima se mogu susresti i od kojih mogu dobiti podršku i dobru ljudsku blizinu“.

U razgovoru je bilo riječi i o temi neheteroseksualnih osoba. „Bog je Otac i ne odriče se nijednog svog djeteta”, kaže Papa. „A Božji je stil blizina, milosrđe i nježnost. Ne osuđivanje i marginalizacija. Bog s ljubavlju pristupa svakom svom djetetu, svakome od njih. Njegovo je srce otvoreno svakome. On je Otac. Ljubav ne razdvaja, nego spaja”.

Na temu prihvata, Papa podsjeća i na njemu dragu temu migranata koji se – kaže – često iskoritavaju kao sredstvo „za prestrašivanje ljudi, da povjeruju da naši problemi proizlaze iz toga”. Umjesto toga, naši problemi „proizlaze iz nedostatka visokih vrijednosti, iz neorganiziranog načina življenja u našim domovima i u našim gradovima, iz praznine vjere koja nas udaljava jedne od drugih i ne dopušta nam bratstvo”.

Nadalje, Sveti Otac ponavlja poziv da se „usvoji stil života koji poštuje okoliš kako bi se očuvala baština svega stvorenoga i zaštitili životi onih koji nastanjuju planet”. „Naša je zemlja bolesna“, navodi, „zlostavlja se i pljačka“, a posljedica je „načina života kojim dominiraju sebičnost i kultura odbacivanja te je pred nama stavio alternativo: da nastavimo putem kojim smo dosad išli ili krenuti novim putem”” Trebamo „ekološko obraćenje”, „promjenu smjera”, napominje.

Na kraju, papa Franjo i Noé promišljaju o konceptu straha, središnjoj temi knjige. „Pretjerani strah je stav koji nas boli, slabi, smanjuje, paralizira. Toliko da se čovjek porobljen strahom ne miče, ne zna što bi: uplašen je, usredotočen na sebe i čeka da se nešto loše dogodi. Dakle, strah dovodi do stava koji paralizira”, primjećuje Papa. „Pretjerani strah, naime, nije kršćanski stav, nego je to stav, možemo reći, zatočene duše, bez slobode, koja nema slobodu gledati naprijed, stvarati nešto, činiti dobro”.

Kršćanski stav nije ni licemjerje, dodaje Papa. „To je strah od istine”, objašnjava, a od toga Crkva nije izuzeta. „Licemjer se boji istine. Radije se pretvaraš nego da budeš ono što jesi. To je kao da riskiraš svoju dušu. Pretvaranje uništava hrabrost da se otvoreno kaže istina i tako lako izbjegnemo obavezu da je govorimo uvijek, svugdje i usprkos svemu”. Dok se to događa u mnogim situacijama, Papa ističe kako je „licemjerje u Crkvi posebno odvratno. Nažalost, ono postoji i ima mnogo licemjernih kršćana i službenika. Nikada ne trebamo zaboraviti Gospodinove riječi: ‘Vaša riječ neka bude: – Da, da, – ne, ne! – Što je više od toga, od Zloga je’”.

Sveti se Otac prisjetio i dana kada je izabran za papu, još jednom priznajući kako mu nedostaje mogućnost šetanja ulicama kao što je to činio u Buenos Airesu. „Moram se pridržavati sigurnosnih protokola. Ovdje se boje da mi se nešto ne dogodi”. To je još jedan strah, u ovom slučaju doduše opravdan. „Prvih nekoliko puta, čim sam izabran, pokušao sam izaći bez upozorenja i stvorio sam ozbiljne probleme ljudima koji rade na jamčenju moje sigurnosti”, otkriva Papa.

„Blizina ljudima, mogućnost međusobnog suočavanja, zajedničko djelovanje, pravi su lijekovi protiv straha”, ističe papa Franjo. „Mnogo puta izolacija, osjećaj krivnje, problemi i nenalaženje pomoći mogu dovesti do kriza koje se pretvaraju u psihičku nelagodu. Moj posao je prepun ljudi koji se osjećaju sami i užasno daleko od ‘kuće’. Usamljenost je pravo zlo našeg društva. Svi smo povezani putem mobilnih telefona, ali odvojeni od stvarnosti”.

Na kraju je papa Franjo glede budućnosti poručio da je „Isus je uvijek uz nas”. Poziva vjernike da „živimo s ljubavlju, znajući se povjeravati Ocu”. Još jednom upućuje apel svim svećenicima da pokažu „milosrđe, hrabrost i otvorena vrata”.

„Danas je – kaže – najveća izopačenost u Crkvi svećenici ‘penjači’ i svjetovnost. Svjetovnost koja vodi u taštinu, drskost, oholost. Svjetovnost ubija, kako rekoh jednom, svjetovni svećenik je klerikalizirani poganin. Vjernici trebaju uvidjeti da smo i mi poput njih, da imamo iste strahove i istu želju živjeti u Božjoj milosti. Zbližavati vjernike i nevjernike i razgovarati otvorena srca. To svi moramo učiniti”.