Istina je prava novost.

Razgovor s Daleom Recinellom, autorom knjige o smrtnoj kazni

Dale Recinella, bivši financijski odvjetnik s Wall Streeta, napustio je svoju profesiju prije 30 godina kako bi služio posljednjima i zaboravljenima: tristodvadesetorici zatvorenika koji su osuđeni na smrt u Sjedinjenim Državama, na Floridi. Njegov život i poslanpje opisani su u knjizi koju je izdala Vatikanska izdavačka kuća, "Kršćanin osuđen na smrt. Moje zalaganje za osuđenike". Prigodom objave knjige, za izdanje lista "L`Osservatore Romano" od 13. rujna s Autorom je razgovarao Valerio Palombaro.

Smatrate li svoj rad na smrtnoj kazni važnim unatoč osjećaju bespomoćnosti pred činjenicom smrtne kazne? Kako se ti osjećaji mogu prevladati?

Kao što često podsjećam osobe koje čekaju smrt, naši su osjećaji stvarni, ali nisu nužno stvarnost. Stvarnost može biti mnogo uzvišenija od onoga kako se trenutno osjećamo. Za mene je odlučujuće pitanje u što vjerujem.

Sljedeći primjer bi mogao pomoći. Tijekom jednog vrućeg i vlažnog kolovoza u sjevernoj Floridi, stojim ispred ćelije za osuđenike na smrt u zatvorskom hodniku. Vanjska temperatura je 37 stupnjeva, 95 posto vlage, a onda je unutarnja temperatura najmanje 43 stupnja i nema kretanja zraka unutar zgrade. Mokar sam od vlastitog znoja. Također, čovjek unutar ćelije mokar je od znoja. Prvi put se srećemo, razgovaramo kroz rešetke vrata njegove ćelije. “Zašto si ovdje?”, pita me nakon što sam se predstavio. “Jer nitko ne bi trebao prolaziti kroz ovo sam.” U trenutku kada je došlo do razmjene, nisam mogao znati što nosi budućnost. Nisam ni slutio da će mi postati kumče i da ću 20 godina kasnije biti uz njega tijekom njegove egzekucije. Bio sam nemoćan spriječiti njegovu smrt, ali nisam bio nemoćan voljeti ga do kraja.

Smatrate li da treba pojačati raspravu o ukidanju smrtne kazne u SAD-u, posebno u ovom odlučujućem razdoblju?

Katolički biskupi Sjedinjenih Država desetljećima su impresivno govorili protiv primjene smrtne kazne. Njihovi elokventni argumenti podsjetili su Amerikance na pitanja nevinosti, smanjenih sposobnosti, rasne razlike i stvarnosti da pogubljenje nije prepreka. Rezultati su bili postupni trend u korist alternativnih kazni smrtnoj kazni. A neke države koje su nekada prednjačile u broju pogubljenja, poput Virginije, ukinule su primjenu smrtne kazne. Bitka za život još nije završena, ali je zamah u pravom smjeru.

Usprkos tolikim slučajevima nedužnih ubijenih ljudi, zašto se još uvijek čini kao iluzija da se postigne moratorij na smrtnu kaznu u SAD-u?

U federalnom sustavu vlasti Sjedinjenih Država pojedine države moraju odlučiti hoće li ukinuti primjenu smrtne kazne na svom području. 23 države nemaju smrtnu kaznu. 27 država ima smrtnu kaznu dopuštenu zakonom, ali 6 od tih 27 država je pod moratorijem putem izvršne vlasti (guverner). Dakle, u ovom trenutku samo 21 država (od 50) može slobodno imati izvršenja smrtnih kazni.

Troškovi pogubljenja su pretjerani u usporedbi s doživotnim zatvorom. Iako je put do moratorija dug i težak, javnost polako, ali sigurno uči da vladino nasilje u odmazdi nije toliko vrijedno. Više bih volio moratorij iz moralnih razloga, zbog vrijednosti ljudskog života, ali kad bi kazne prestale zbog ekonomske cijene, ipak bih bio zahvalan.

 Smrtna kazna je u suprotnosti s temeljnim značenjem zatvora koji bi trebao biti mjesto preodgoja i socijalne reintegracije. Ima li u američkim zatvorima mjesta za aktivnosti usmjerene na dobrobit čovjeka s ciljem otvaranja vrata za drugu priliku?

Većina stanovnika Floride s kojima sam razgovarao o ovoj temi vjeruje da su svrhe zatvora dvostruke: kazna kroz gubitak slobode i zaštita društva kroz onesposobljavanje (zatvaranje) počinitelja. Kao katolici, vjerujemo da bi važna svrha našeg zatvorskog sustava trebala biti rehabilitacija prijestupnika kako bi se postigla uspješna integracija u društvo.

Kamo god idete na Floridi, u blizini je zatvor. Uvijek ima dovoljno prostora za aktivnosti na provođenju političkih prioriteta izabranih dužnosnika: našeg guvernera, našeg kabineta i izabranih predstavnika. Pitanje je: koji su prioriteti. Svi želimo da naši nevini građani budu zaštićeni od zločina. Kada naučimo gledati na rehabilitaciju kao na sredstvo za postizanje tog cilja, pronaći ćemo sredstva da to ostvarimo.

 Ima li u SAD-u dovoljno mogućnosti da zatvorenici prakticiraju svoju vjeru? Kako bi američki zatvori mogli postati “humaniji” prostori u kojima se budućnost zatvorenika zapravo uzima k srcu?

Impresioniran sam naporima i inicijativama naših zatvorskih sustava u Floridi da stvore i razviju prilike za naše zatvorenike da prakticiraju svoju vjeru. Okruženje nije lako ni s jedne strane. Osoblje, zatvorenici i volonteri moraju biti zaštićeni od onih koji su spremni iskorištavati i nauditi muškarcima i ženama unutar zatvora. Još nismo u raju. Povjerenje bez provjere može imati fatalne posljedice. Nikada se ne protivim što me pretražuju ili što moram čekati dok se prezaposleno osoblje muči s prebrojavanjem, inspekcijama i papirologijom. Oni su ti koji su odgovorni za našu sigurnost unutar ograda od bodljikave žice. Moja žena i ja molimo se za sve njih svako jutro, za zaštitu, mudrost i hrabrost.

Moj dragi prijatelj Kenny Cofield, kojeg nam je uzeo Covid tijekom pandemije, rekao mi je da je naučio da je to stvar perspektive. Neki bi ljudi bijesno gledali u trostruku bodljikavu žicu i električnu ogradu koja okružuje njihov maksimalno zaštićeni zatvor, ​​mrštili bi se i psovali. Ne Kenny. Svakog je jutra smatrao da je to Božji način da ga zaštiti od nasilnog zla koje bi mu oni izvana nanijeli zbog njegovih zločina. Svako jutro je u svoje jutarnje molitve uključivao zahvalnost za zaštitu koja mu je pružala ograda. Kenny je prvotno završio u zatvoru s 19 godina nakon što je glasovanjem porote ostao bez električne stolice. Pušten je na uvjetnu slobodu 2009. Do trenutka kad je umro od Covida 2021., Kenny i njegova supruga proputovali su nebrojene kilometre amo-tamo Floridom govoreći zatvorenicima o tome kako mogu živjeti životom zahvalnosti u zatvoru. U zatvorskom žargonu rekao bi: “Molite se za Duha Svetoga da vas ispuni stavom zahvalnosti.”


© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.