Započinje izazovno putovanje preispitivanja izbora monaškog načina života u svijetu koji se duboko mijenja. Redovništvo je imalo odlučujuću ulogu u prijelazima prethodnih epoha, jamčeći postojanost kontinuiteta, ali i prihvaćajući novine, kao što se i dogodilo na prijelazu iz rimskog doba u srednji vijek. Mislite li da je to i danas moguće?

Prije svega moramo imati na umu da benediktinski red nije jako centraliziran, svaki samostan i kongregacija su u temelju autonomni, tako da je moja uloga u biti koordinacija i usmjeravanje. Svakako moramo shvatiti koja bi mogla biti naša uloga u ovoj povijesnoj fazi, s prioritetom da se djeluje za mir. Nekoliko naših samostana danas se nalazi u ratnim zonama, počevši od Svete Zemlje. Kako benediktinci mogu aktivno raditi za mir? Ovo će biti tema koja će biti u središtu našeg kongresa sljedeći tjedan. Dužni smo graditi mostove između Zapada i Istoka koji se sve više razdvajaju. A redovništvo na Istoku je stvarnost koja prožima iskustvo čitavih istočnih Crkava, baš kao što se monaško iskustvo živi i u različitim oblicima i u drugim religijama. Međutim, ne mislim da redovnici danas mogu igrati ulogu sličnu onoj iz prošlosti koju ste spomenuli. Iz jednostavnog razloga što oni više nisu jedini subjekti sposobni za odlučujući kulturni utjecaj. Svijet je složeniji i mnogostraniji, a redovnici više nisu gotovo isključivi nositelji klasičnog znanja.

Zaklada „Cassino“ datira iz 529. godine, tako da će se za 4 godine proslaviti jubilej od 1500 godina; prilika je to ne samo za slavlje, već i za razumijevanje kakvo značenje redovništvo ima danas, i kakvu korisnost – i usudim se reći nužnost – ima za Crkvu i za svijet. Prijedlog koji želimo fermentirati odozdo, dakle ne kao ideologiju, nego kao stil života kojemu svjedoče naše zajednice, odnosno stil obilježen mirom, prijateljstvom, zajedništvom i Evanđeljem.

Benediktinski red također bilježi značajan pad zvanja. Postoji li, po Vašem mišljenju, svjetovno redovništvo, životni prijedlog, koji se može progurati?

Mi benediktinci se smatramo laicima. S velikom naklonošću i radošću dočekali smo dekret pape Franje koji također dopušta nesvećenicima da preuzmu službu opata. Ne smatramo se prvenstveno svećenstvom, nego zajednicom, narodom Božjim, odnosno Crkvom. Naš identitet je u biti identitet kršćana koji žive zajedno prema pravilu. A tu su i neke grane naše karizme koje imaju sve veću ulogu u našem svijetu, a tu mislim na oblate koji se od nas ne razlikuju po većoj “sekularnosti” nego po tome što ne žive u zajednici iako su nadahnuti Pravilom svetog Benedikta.

Dopustite mi i osobno pitanje. Od danas sjedite na mjestu koje je pripadalo pokojnom opatu Notkeru Wolfu, koji je nedavno preminuo, također iz St. Ottiliena, a čiji ste bili učenik i prijatelj.

To je velika emocija. Opat Wolf igrao je veliku ulogu za Benediktinsku konfederaciju, a bio je i jako voljen ovdje u Rimu. Bio sam njegov tajnik, a potom i nasljednik u kongregaciji St. Ottilien. Sjajna osoba. Ne samo veliki čovjek, nego i čovjek velike kulture, veliki glazbenik, čovjek i redovnik najsvestranijih interesa. Danas sam puno razmišljao o njemu. Opati ponovno nisu izabrali Nijemca, ali su izabrali opata St. Ottiliena, jer je naša zajednica raširena po cijelom svijetu, s razgranatim zajednicama na četiri kontinenta. Pokušat ću koliko god moje sposobnosti budu dopuštale da me inspirira na tom putu i nadam se da ću moći uživati ​​njegovu zaštitu s Neba.