Uz srdačne čestitke na Vašem imenovanju kardinalom, oče vladiko, možete li nam reći kako ste primili vijest o tako važnom imenovanju? Je li Vas to iznenadilo?

Vladika Mykola: Bog djeluje na tajanstvene načine, ali Sveti Otac je još tajanstveniji. Saznao sam za svoje imenovanje kao i mnogi drugi katolici – čitajući vijesti na internetu 7. listopada. Bio sam u šoku danima, a bit ću još tjednima, a možda i mjesecima. Za mene je to veliki misterij. Bog djeluje na tajanstvene načine, a i Papa radi na tajanstvene načine. Ja to prihvaćam kao Božju volju, a ispuniti tu volju Božju za mene će biti veliki izazov i zaista težak križ. Nisam se pripremao niti za biti biskup, što sam postao kada sam imao 41 godinu, a još manje za biti kardinal.

Vi ćete biti najmlađi kardinal u Katoličkoj Crkvi i osmi kardinal u povijesti Ukrajinske grkokatoličke Crkve, ali i Australije. Prepoznajete li nešto u Vašem dosadašnjem pastoralnom radu što je moglo biti povodom Vašega iznenadnog imenovanja?

Vladika Mykola: Još kao svećenik sam se jako dao na misionarsku aktivnost, koju Sveti Otac posebno cijeni, što možda može poslužiti kao nekakav trag za razlog imenovanja. Moja prva služba bila je u rudarskom gradu Prokopjevsku u Sibiru, gdje sam bio župnik ukrajinskih grkokatolika koji potječu od prognanika ili prisilno preseljenih od strane Sovjeta 1950-ih i 60-ih godina. Služio sam Božansku liturgiju u stanovima i privatnim kućama, prolazio kroz gusti snijeg na stotine kilometara kako bih vidio šačicu župljana. Imenovan sam biskupom Eparhije svetog Petra i Pavla u Melbourneu 2020. godine, sa samo 41 godinom, ali me je covid-19 spriječio preuzeti svoju biskupsku službu gotovo godinu dana. Moje prvo iskustvo u Australiji bilo je mjesec dana hotelske karantene tijekom pandemije. Kad sam stigao u Australiju 2021., morao sam tu istu dinamiku primijeniti, vozeći se preko kontinenta kako bih posjetio zajednice u Perthu i Darwinu, na zapadnoj i sjevernoj periferiji Australije. Australija je uistinu velika.

Biti kardinalom je velika čast, ali i odgovornost. Vi ćete vjerojatno birati sljedećega papu na konklavi. Kako to doživljavate?

Vladika Mykola: To je prvenstveno velika odgovornost pred Bogom i Crkvom. I to ne samo za Crkvu u Australiji, Ukrajini, nego i za sveopću Crkvu diljem svijeta. Vrlo brzo nakon vijesti o imenovanju otišao sam se pomoliti na grob svoga prethodnika kardinala Georgea Pella, koji je preminuo početkom 2023., i zahvaliti mu za njegovo svjedočenje vjere i ustrajnost tijekom vremena koje je proveo u zatvoru zbog kaznenih djela zlostavljanja od kojih je naposljetku oslobođen. Kardinal Pell, uza sve svoje kušnje, bio je vjeran Bogu. Do kraja je naviještao Riječ Božju – bio je istinski apostol kršćanskih vrijednosti. To je ono što bih želio prenijeti u svoju službu kao kardinal. Osjećam posebnu zahvalnost prema svojim prethodnicima kardinalima Ukrajinske grkokatoličke Crkve – Josipu Slipiyu, Myroslavu Lubachivskom i Lyubomiru Husaru. Bili su to veliki ljudi. Nastojat ću slijediti dostojan primjer svojih kardinala prethodnika. Za Australiju, ovo je dašak svježeg zraka! Da, jesam mlad i nisam nikada ni razmišljao o ovome! U tom smislu ovo je velika podrška i ojačat će našu Crkvu u Australiji i cijelu australsku naciju, koja je pod udarom velike sekularizacije, a koja bi trebala ponovno otkriti kršćanske vrijednosti. U tom pravcu ću sigurno nastojati djelovati, uz Božju pomoć.

U čemu vidite posebno poslanje istočnih katoličkih Crkava u svijetu i u Katoličkoj Crkvi općenito?

Vladika Mykola: Mi katolici istočnih obreda smo manjina u odnosu na rimokatoličku većinu u Crkvi. Ali i kvasac i gorušičino zrno su mali kvantitetom. Mi imamo osobito poslanje svjedočiti svetootačku baštinu kroz naše drevne apostolske obredne tradicije i našu specifičnu duhovnost, glazbu, ikonografiju. Jako je važan segment što je većina istočnih katoličkih Crkava prošla mučeničku povijest progona, i u Europi i na Bliskom Istoku te baš iz tog svježeg iskustva mučeništva možemo obogatiti cijelu Katoličku Crkvu svjedočanstvima ustrajnosti u vjernosti Kristu unatoč društvenim prilikama u kojima živimo. Posebno ja kao biskup Ukrajinske grkokatoličke Crkve mogu graditi na iskustvu dugogodišnjeg progona moje Crkve koja ja bila podzemna, zabranjena, ali koja je živjela i preživjela. Toliki su naši biskupi, svećenici, monasi, redovnici i vjernici bili progonjeni, pa i ubijeni, samo zbog svoje vjernosti Bogu i istini Evanđelja koju su neumorno naviještali. Preživjeli smo i na kraju dočekali smo slobodu Crkve. Mi možemo podijeliti sa sveopćom Crkvom našu posebnu duhovnost koja danas mnoge ljude nadahnjuje. Imam i novijih iskustva iz Australije. Na primjer u Sidneyu, u katedrali sv. Andreja, osnovan je zbor mladih, kojega čine sami mladi Australci, uglavnom rimokatolici, kojih je privuklo naše liturgijsko pjevanje i istočno bogoslužje, i koji sada redovito pjevaju na službama. Oni traže dublju duhovnost koju su kod nas našli. Oni sudjeluju svake subote na Večernjoj i nedjeljom na Božanskoj liturgiji. Naučili su pjevati i na staroslavenskom i na engleskom jeziku i sudjelovanje u bogoslužju ih ispunjava. Mi kao istočne katoličke Crkve, a ima nas 23 Crkve s ukupno 6 različitih istočnih obreda, obogaćujemo Katoličku Crkvu onim drugim, „istočnim plućnim krilom“ bez kojega Crkva ne bi bila potpuna i zdrava, kako je govorio papa sv. Ivan Pavao II.

Kako se istočne katoličke Crkve, koje imaju bogato povijesno, duhovno, teološko i liturgijsko nasljeđe, mogu danas prilagoditi izazovima suvremenoga svijeta i pastorala? Kako danas odgovoriti na pastoralne izazove?

Vladika Mykola: Imamo Zakon Božji, zapovijedi Božje, Dekalog te Kristovo Evanđelje ljubavi, koje kroz naša posebna bogoslužja i duhovnost trebamo naviještati današnjem svijetu. Sekularni svijet traži i promovira posve suprotne stavove i recepte za život. Mi trebamo oduševiti ljude toga sekularnoga svijeta za Krista. Ja vidim i ovdje u Hrvatskoj, i u Križevačkoj eparhiji, mnoge koji su se oduševili za Krista preko duhovnosti i bogoslužja koje im nudite. Trebamo samo na autentičan način živjeti svoju vjeru, svjedočiti životom za Krista, crpiti nadahnuće i snagu iz bogatstva i ljepote svete liturgije, ikonografije i duhovnosti našega obreda. Evo sada će vrijeme adventa kada će nam svijet nuditi tolike sekularne i potrošačke sadržaje. Međutim, uvjeren sam da svi ljudi traže dublji smisao života, istinske i trajne vrijednosti, unutarnji mir, zapravo Boga. I mi moramo biti tu da im ga ponudimo, za nj posvjedočimo i pokažemo da je tu. Evo i u vašoj Grkokatoličkoj Crkvi u Hrvatskoj imate dobre primjere ljudi koji nalaze duhovno ispunjenje i mir, bogatu i čvrstu kršćansku tradiciju, bez obzira kojega su podrijetla. I to je znak Božjega Duha koji trajno djeluje u živoj Crkvi. Australija je jako sekularizirana, ali se vidi da je Bog na djelu. Mnogi se obraćaju i mijenjaju. Europa ima duboke kršćanske korijene, to se vidi na svakom koraku. Europljani moraju promisliti iznova svoj život i otkriti svoje vlastite korijene, a oni su kršćanski. Pogledajte na zastavu Europske unije. Plava boja i vijenac zvijezda su znak presvete Bogorodice Marije, Majke Božje. Sekularizam pomalo utječe na sve nas. Pa i na Crkvu. Ali mi imamo Svetu Objavu i svetu Predaju, imamo Krista i mi moramo uvijek biti tomu vjerni. Papa Franjo stalno govori kako Bog voli sve, bez razlike. Njegove riječi nekada novinari vade iz konteksta. Ali to je nauk Evanđelja. Bog voli sve ljude jer su njegova djeca. Oni nekada ne žive svoj identitet djece Božje i optiraju za suprotne stilove življenja. Mi smo tu da im posvjedočimo da ih Bog ljubi, a ne odbacuje, ali smo tu i da posvjedočimo što Bog od svoje djece traži, što Krist naučava u Evanđelju i kako se u punini živi dostojanstvo djeteta Božjega. Ljubiti grješnika, ali ne i grijeh je istinski kršćanski stav.

Kako u velikoj, multikulturalnoj i modernoj zemlji poput Australije kao Crkva uspijevate pastoralno djelovati i držati ljude na okupu? Koji su vam najveći izazovi?

Vladika Mykola: U početku su ljudi dolazili k Crkvi, bili su tradicionalnije odgojeni, i Crkva im je bila i mjesto molitve i mjesto očuvanja identiteta i susreta. Australija je stvarno dinamična. Ljudi se s vremenom odsele, mijenjaju mjesto rada i boravka, ne ostaju u blizini svojih sunarodnjaka i svoje matične crkvene zajednice. Tu su danas i miješani brakovi i sekularizam, što sve pomalo dezintegrira zajednice. Dok su prije ljudi dolazili k Crkvi, danas Crkva mora ići k ljudima, ići za ljudima. I to nije jednostavno. Nekada moramo i više stotina kilometara, pa i do tisuću, prevaliti da pronađemo ljude, da za njih pastoralno skrbimo, da im održavamo vjeru. To su veliki i praktični izazovi. Kao dušobrižnici moramo biti fleksibilni i uvijek prilagodljivi da na sve te izazove odgovorimo. Imamo u našim crkvama i ljude koji su sasvim drugoga podrijetla, koji nisu rođeni kao grkokatolici, neki ni kao katolici. Mi se prilagođavamo i jezikom bogoslužja i pastoralnim djelovanjem. Ljudi su danas puno bogatiji nego njihovi preci, pa ih pomalo lagodnost života odvlači od Boga. Dakle, izazovi su puno drugačiji od onih prije pedesetak ili sedamdesetak godina. Crkva se uvijek mora prilagođavati vremenu i prostoru kako bi ljudima donijela Boga.

Kako surađujete s većinskom Rimokatoličkom Crkvom, a kako ide s ekumenizmom u Australiji?

Vladika Mykola: Moja su iskustva pozitivna. Ja sam punopravni član Australske biskupske konferencije, zajedno s drugim istočno-katoličkim biskupima: melkitskim, maronitskim, siro-malabarskim i kaldejskim. Pridonosimo Katoličkoj Crkvi duhovnim i liturgijskim bogatstvom svojih posebnih obreda. Evo, prije nekoliko mjeseci smo hodočastili skupa s relikvijama naših istočnih svetaca i blaženika u rimokatoličke katedrale na Novom Zelandu, kako bi širi krug katolika upoznao svece iz naših Crkava. Bilo je to milosno iskustvo jer su mučenička svjedočanstva svetaca vrlo snažna. U početku su nam rimokatolički biskupi i svećenici puno pomagali. Nismo imali crkve pa su nam dali da služimo u njihovima. Nismo imali ni klera, pa su neki australski svećenici naučili bizantski obred i pomagali nam u pastoralu raspršenih vjernika. Danas smo mi u prilici pomagati rimokatolicima u pastoralu, jer imaju pomanjkanje zvanja, pa naši svećenici pomažu njima u pastoralu. Mnogo se napredovalo. U početku, prije više desetljeća, rimokatolicima je bilo neobično, pa i teško, prihvatiti naše oženjene svećenike i đakone. Nisu ih u početku htjeli ni rediti dok nunciji nisu intervenirali. No, sada je to sve normalizirano. Ekumenski odnosi s pravoslavnim Crkvama su sada bolji. Nedavno je Australiju pohodio carigradski patrijarh Bartolomej I., pa sam i ja bio pozvan na svečanost i imao priliku susresti se s njim. Nedavno smo bili pozvani, i katolici i luterani, kao gosti na pravoslavnu liturgiju. Neke pravoslavne Crkve ipak nisu tako ekumenski otvorene.

Osim svete liturgije i božanskog časoslova koji se redovito u crkvi služe, kakve još pastoralne metode i aktivnosti koristite? Kako dopirete do mladih?

Osim redovitog bogoslužja, najvažnija aktivnost je živjeti kršćanski život. To vrijedi ne samo za biskupe, svećenike i đakone, nego za sve vjernike. Prva i najvažnija stanica Crkve je obitelj. Obitelj je domaća Crkva, domaće svetište. Raditi s obiteljima je danas prevažno, i mi se tomu osobito posvećujemo. Svi bitni životni stavovi čovjeka se najvećim dijelom formiraju u obitelji. A upravo je obitelj danas u krizi i to se odražava na Crkvu. Nije lako danas raditi s obiteljima. Kao prvo, u svijetu užurbanosti i zarade, nedostaje ono najosnovnije, a to je vrijeme. Ljudi danas nemaju vremena. A nemaju ni isti senzibilitet za Crkvu i vjeru koje su imali njihovi stari. Sve su to veliki pastoralni izazovi kojima se mi moramo prilagoditi i s kojima se moramo zrelo suočiti. I na to smo posebno usmjereni, kao i na katehezu, praćenje ljudi kroz njihove životne radosti i žalosti kroz sakramente. Koristimo mnogo i medije, osobito zbog mladih. Preko naših stranica i suvremenih sredstava elektroničke komunikacije nastojimo doprijeti do ljudi, naviještati Riječ Božju, ponuditi pastoralne programe i atraktivne duhovne sadržaje. Mnogi sigurno doma imaju Sveto pismo, ali ga malo čitaju pa moramo na sve raspoložive načine doskočiti tomu i preko medija naviještati. Budući da obitelji više ne prenose vjeru, Crkva mora doskočiti tomu. I to postaje sve izazovnije. Ali to je naše poslanje. Iz iskustva znam da jedan formirani i iskreni kršćanin u svojoj sredini može učiniti mnogo, dapače može učiniti čuda. Takve vjernike trebamo formirati i tu je kvaliteta ispred kvantitete.

Kako ste doživjeli Hrvatsku u ovom kratkom pohodu?

Vladika Mykola: Glavni razlog zašto sam ovdje je posjet Međugorju kao mjestu molitve, mnogih obraćenja i mnogih milosti. Moje imenovanje kardinalom podsjetilo me je da sam samo slab čovjek, koji se nije spremao na to. I zato prvenstveno tražim duhovnu potporu za moje buduće poslanje, zagovor presvete Bogorodice, kojoj dolazim kao hodočasnik u Međugorje, ali i Fatimu i Lurd. Evo sam završio svoje marijansko hodočašće s Međugorjem. Kao redovnik redemptorist, odgojen sam u osobitoj pobožnosti prema presvetoj Bogorodici. Do sada nisam nikada bio u tim svetištima. Molim njezin zagovor da mi pomogne, da moli za mene, da zadobijem svetu mudrost jer sam samo slab i ograničen čovjek. Također, u Međugorju sam se susreo s apostolskim vizitatorom mons. Aldom Cavallijem i razgovarali smo o mogućnosti trajne skrbi za brojne istočne katolike, uglavnom grkokatolike iz Ukrajine, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, koji sve više pohađaju Međugorje. To je izazov za budućnosti. Evo i u Lurdu i u Fatimi već godinama postoje grkokatoličke crkve. Oci bazilijanci sada imaju i crkvu i samostan u Fatimi. Tako bismo trebali i u Međugorju. To bi dobro došlo i istočnim katolicima koji dolaze kao hodočasnici, ali bi obogatilo i braću rimokatolike budući da je marijansko štovanje osobito naglašeno i snažno u istočnim katoličkim obredima.

Hrvatska i Ukrajina dijele mnoge sličnosti i osobito su povezane, što se osjetilo i tijekom rata u Ukrajini. Križevačka eparhija, ali i cijela Katolička Crkva u Hrvatskoj, vrlo aktivno pomažu i Ukrajinu i ukrajinske izbjeglice. Imate li kakvu posebnu poruku vjernicima u Hrvatskoj u svezi s tim?

Hrvatski narod dobro zna što znači mir jer je i Hrvatska nedavno bila žrtvom ratne agresije. Vi ste prije nekoliko desetljeća i sami proživjeli traumu rata i imate to gorko iskustvo. Upravo zato vi možete podijeliti iskustvo liječenja ratnih trauma s drugim narodima kojima je to potrebno, konkretno s Ukrajinom. Vaše nam je iskustvo itekako dragocjeno. Hrvatska je bila i još uvijek je vrlo solidarna s ukrajinskim narodom. To se pokazalo u primanju izbjeglica i slanju tolike pomoći u Ukrajinu. I Križevačka eparhija je otvorila svoje srce te su brojni Ukrajinci našli u njoj i materijalnu i duhovnu pomoć koja im život znači. To sam vidio i svojim očima i slušao svojim ušima od njih samih. Vi ste u Hrvatskoj dobar primjer onoga što sam prije kazao, citirajući sv. papu Ivana Pavla II., kako Crkva treba disati s oba plućna krila. To sam doživio ovdje u odnosima rimokatolika i grkokatolika, pa i kad su u pitanju Ukrajinci ratom ranjeni. To je Božje djelo, ono što nas je Isus učio, kako da se odnosimo prema svojim bližnjima, prema najmanjima.