Suvremeni izazovi za obitelj i društvo

Prije pet godina Ured za život i obitelj pri HBK objavio je katehetski materijal pod naslovom „Izazov očinstva“ koji je nastao u sklopu Drugog ciklusa obiteljskog pastorala Crkve u Hrvatskoj (2016.-2018.) posvećen temi „Očinstvo i majčinstvo – dva lica roditeljskog poslanja“. Katehetski materijal ukoričen u knjigu ima deset tematskih kateheza koje obrađuju očinstvo s različitog zrenika: Od Boga koji je „izvor očinstva“, preko braka koji je „njegov temelj“, do uloge „oca u Crkvi  i u društvu“ te „duhovnog, ali i ranjenog očinstva“. U katehezama je obrađena i tema „očinstvo svetoga Josipa“, kao i razmišljanje „o svetosti kao cilju očinstva“. Svima koji će tijekom godine svetoga Josipa imati mogućnost i potrebu govoriti o ovoj važnoj temi, preporučuje se taj prigodni katehetski priručnik „Izazov očinstva“.

Poznati hrvatski psihijatar i psihoterapeut, dr. Pavao Brajša, donosi nekoliko primjera u svojoj knjizi “Brak i obitelj iz drugog kuta”. Tako pripovijeda da je jednom u slovenskim planinama susreo mladoga oca kako nosi dvogodišnje dijete u naprtnjači na leđima, a ženu drži za ruku. Drugi put je u razgovoru pitao mladu ženu je li možda suprug došao s njom. Kada mu je potvrdno odgovorila, pošao je u čekaonicu i našao njezinoga muža kako s bočicom i dudom hrani njihovo malo dijete. Donosi primjer jednog bračnog para gdje je majka oboljela i hospitalizirana. Brigu oko djeteta preuzeo je otac koji je bio profesor i dr. znanosti, ali nije mu bilo teško uzeti “rodiljni” dopust i njegovati dijete. I odradio je to jednako spretno kao i majka. Dr. Brajša još spominje i mladoga inženjera koji je mijenjao pelene djetetu, a njegova je žena prala suđe kad ih je bez najave posjetio. Ovih nekoliko primjera bile su povodom dr. Brajši da zaključi kako je na pomolu „suvremena revizija očinstva“ koja donosi drukčiji pogled na oca kojeg bi se moglo „nazvati otac- majka“, ali i drukčijeg pogleda na majku koju bi se moglo nazvati „majka-otac“. Jedno i drugo uživaju ravnopravni i suodgovorni položaj u obitelji i u društvu. Njihova djeca, zaključuje dr. Brajša, neće imati kompleks „isključivoga majčinstva” s „udaljenim ocem, negdje u tuđini“.

Djeca trebaju očeve da ne postanu problem društva

Prema nekim statističkim podacima, raste broj obitelji u kojima nema oca. Tako u Sjevernoj Americi svako treće dijete je bez oca, a u nekim europskim zemljama (Švedska, Island i Francuska) broj samohranih majki nadmašuje broj majki koje imaju supružnika. Profesorica prava Marija Calvo sa Sveučilišta Karla III u Madridu tvrdi kako „izostankom oca djeca bivaju znatno oštećena, a to ima negativne posljedice po čitavo društvo“. Ona navodi istraživanja u SAD-u prema kojima  90% mladih, koji su završili u zatvoru, odrasli su bez oca. Profesorica Calvo zaključuje kako je „nedostatak oca u korijenu većine društvenih problema: nasilja, zloupotrebe droga, maloljetničkih trudnoća, akademskog neuspjeha, bježanja od kuće i dr“. Prije se smatralo da je uzrok tomu siromaštvo. No, profesorica Calvo smatra da je to tako jer „radi se o odsutnosti oca u obitelji”.

Ova španjolska pravnica stoga ponavlja kako je od „osobite važnosti nazočnost oca između treće i pete godine života djeteta“. Jer, njima kao djeci potreban je tada „uzor muževnosti”. Ona je također izrazila zabrinutost pred „rastućim mentalitetom onih koji govore da se djeca jednako dobro mogu razviti i bez oca“. To nikako ne stoji, tvrdi profesorica Calvo i dodaje kako su „djeca bez muškog uzora često vođena stereotipima koji ih usmjeravaju prema nasilničkom ponašanju“.

Najbolji primjer potrebe za očinskom figurom, veli ona, jest slučaj „nihilističkog filozofa” Alberta Camusa, koji je kao i neki drugi nihilisti, poput Friedricha Nietzschea (1844.-1900.) i Bertranda Russella (1872.-1970.), odrastao bez oca. Na marginama teksta posljednje Camusove knjige, ”Prvi čovjek“, pronašlo se njegove zapisane riječi: “Trebam nekoga da me vodi; trebam nekoga da me pohvali, da me kazni, ali ne svojom moći, nego autoritetom. Trebam svoga oca”. Španjolska pravnica prof. Marija Calvo zaključuje da „djeca dobivaju najbolji odgoj kada su u njihovom rastu prisutna oba roditelja, jer oboje su ključni za djetetov razvoj“. Ako pak nekoga od njih nema, valja naći načina kako „kompenzirati roditelja koji nedostaje“.

Očevi se „ne rađaju, već postaju“. Očinstvo je poziv, žrtva i vještina

Zadržimo se malo na liku i ulozi oca i pogledajmo što se traži i očekuje od njega. Zaboravimo filmske i umjetničke prizore s televizije, kazališta ili iz kino-dvorana gdje se likove oca prikazuje najčešće kao „sebične alkoholičare, lijenčine, nasilnike, zavodnike ili grubijane“. Takvi likovi zapravo i ne zaslužuju nositi naziv oca, jer pravo očinstvo je nešto drugo. Ono je nešto plemenito i veliko što nas upućuje na Oca koji je na nebesima. A znamo da je on poslao svoga Sina da nam objavi Oca i da utemelji Crkvu u kojoj će ostati do konca svijeta. Pa, kao što je Isus glava Crkve, tako je i otac glava obitelji. U korizmenom vremenu osobito razmišljamo o Kristu čija je glava okrunjena trnjem, pa razmišljamo o patnji koja nas posvećuje, o duhovnom i kršćanskom pozivu oca koje je poziv na trpljenje, žrtvu i samoprijegor. Očinstvo je zapravo spremnost svoj život položiti za svoju ženu i djecu, za svoju obitelj. Uostalom, Isus je rekao da „nema veće ljubavi od one kao kad položimo život za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).

Služba očinstva zbog trpljenja ponekad plaši jer je zahtjevna i traži samoprijegor i žrtvu. Ali, svi ostvareni očevi znaju kako je očinstvo iz vjerničke perspektive prekrasno iskustvo. Ono je poput žarulje koja svijetli bakljom žrtve i ljubavi. Nije, međutim, dobro kad je žarulja „prekrivena maskom sebičnosti, distance i hladnoće“. Otac, koji je svjestan svoga milosnoga stanja, zahvaljuje Bogu za dar ljubavi svoje žene i djece. I ne stidi se predvoditi molitvu u obitelji. Skupa sa ženom i djecom ide u crkvu na misno slavlje, na ispovijed i na pričest. A kao glava obitelji trudi se učiniti od svoga doma „mali oratorij“ gdje svi skupa mole, slušaju i čitaju Riječ Božju te upoznaju svete čine i sakramente spasenja. Otac je, uz to, spreman oprostiti i moliti oproštenje kad se prenagli i zaleti. Ali, i kao glava obitelji podijeliti zagrljaj i poljubac svojoj djeci. On se uz to trudi čuti, pitati i osluškivati glas i bîlo supruge i svoje djece te uz zaštitu i očinsku ljubav podnijeti za njih sve što treba. Osjeća se pozvanim riječju i djelom očitovati vjeru u Krista koji je „prošao zemljom čineći dobro“. I ne umara se svakog dana govoriti i svjedočiti o silnim Božjim djelima. Budući da nije teolog i vjeroučitelj da bi to činio profesionalno, on urođenim roditeljskim instinktom pomaže djeci otkrivati značenje i ljepotu istinâ naše svete vjere. Očinstvo je, stoga, prekrasno iskustvo koje obogaćuje naše obitelji i društvo. Neka sveti Josip pomogne našim očevima otkrivati i ostvarivati to iskustvo očinstva u našim obiteljima.

Mons. Želimir Puljić,

nadbiskup zadarski