Iako je Goli otok možda i jedini simbol komunističkoga terora koji nitko u Hrvatskoj ne pokušava osporiti, na društvenoj je razini on još uvijek tema o kojoj je nezahvalno govoriti. Tako smatra Tiha K. Gudac, autorica višestruko nagrađivanoga dokumentarnoga filma „Goli“, u kojem je prije točno deset godina iznijela priču o golootočkoj patnji triju generacija svoje obitelji. „Pogledate li europske zemlje koje imaju slično nasljeđe duboke torture i totalitarnoga maltretiranja, primijetit ćete da su pomogle ljudima da učine ono što sam nastojala učiniti svojim filmom: da se s suoče s prošlošću svojih djedova ili baka. Posjeti li tko, primjerice Berlin, na svakom uglu pronaći će obilježja, muzeje i arhive koji svjedoče što je komunistički sustav činio ljudima. Nove generacije tako na dostojanstven i nedvosmislen način shvaćaju da je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. S druge strane ja još ne mogu doći ni do dosjea svojega djeda koji je bio zatvorenik na Golom otoku“, rekla je.

Redateljica i producentica ujedno je obrazložila uzroke neuspjeha hrvatskoga suočavanja s totalitarnim nasljeđem. „U govoru o stratištima i logorima, mjestima ubijanja i mučenja u bivšoj Jugoslaviji redovito se iznose raznovrsne teze o nužnosti zla, a imena žrtava spominju se uz riječ ‘ali’. Naš je problem što su kreatori takvoga društvenoga narativa ujedno kreatori naše povijesti. Ljudi koji su stajali iza ideje Gologa otoka i sličnih mjesta dovoljno su dugo bili na pozicijama moći da su taj narativ rezerve uspjeli nametnuti toliko da se zadržao čak i nakon njihova odlaska.“ Uz svjedočanstvo o utjesi koju joj je u susretu s Golim otokom donijela vjera, sugovornica je opisala i zašto je upravo ključ u suočavanju s povijesnim traumama. „Postali smo gluhi i slijepi na velike tragedije. Jedina je alternativa tomu ‘mali’ pojedinac jer jedino njegovu tragediju još umijemo osjetiti. No to nam suosjećanje ne mogu uliti mediji. To može učiniti samo umjetnost“, zaključila je.