Prižba ima nezaobilaznu ulogu u povijesti nastanka i razvoja Družbe jer je tu 1920. godine došla Marija Petković kao mlada djevojka, otvorena Božjoj volji sa svojom prvom suradnicom, da bi se povukla u tu oazu mira i započela pisati Konstitucije za novu zajednicu. Slavlje je započelo upravo na tom mjestu gdje se sada nalazi spomen obilježje, velik križ i otvorena knjiga u bijelom mramoru.

Sestrama koje slave 50 godina svojih redovničkih zavjeta provincijalna predstojnica s. M. Emila Barbarić je između ostaloga kazala: „Vama i svima nama i danas na Prižbi progovara Gospodin po svome Duhu Svetome: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!’ (Mt 17,1-9). Te su riječi kao i trojicu učenika vas hrabrile i nosile naprijed, bez obzira na dob i tjelesne snage. Hvala vam, drage sestre, s. M. Rastislava Bogdan, s. M. Česlava Ćorić, s. M. Bosiljka Halužan, s. M. Ratimira Piljić, s. M. Zdravka Srša, s. M. Zdeslava Sučić i s. M. SvetislavaVrbić, za brojna dobra koja ste činile i tajne ljubavi i žrtve pohranjivale u svome srcu. Ostanite vjerne do kraja života da se s ponosom možete pojaviti pred licem Svevišnjega govoreći poput sv. Pavla: ‘Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao’ (2Tim 4,7). To je ono što nas nikada ne smije napuštati“. Tri „zlatne“ sestre s. M. Đurđica Kuna, s. M. Borislava Vrbić i s. M. Zlata Vrbi nisu bile svečanosti jer zbog pandemije nisu mogle doputovati iz Italije i Južne Amerike gdje su već dugo na službi.

Zatim je provincijalna predstojnica pozdravila i tri sestre koje polažu doživotne zavjete: „Riječima ‘Ustanite, ne bojte se!'(Mt 17,7) Isus poziva i vas, drage moje sestre svečarice, s. M. Danijela Bago, s. M. Marija Oreb i s. M. Zrinka Vuković, da se oslonite na ove riječi i koraknete u nepoznato, oslonjene isključivo na milost Božju. Uvijek ostanite dosljedne, diskretne, obazrive i dosjetljive, čuvajući razborito svetost života kao najveću svetinju za izgradnju osobe i zajednice. Prolazit ćete različite životne prigode, a cilju ćete stići onoliko koliko budete zagledane u Krista koji vam po svojem Duhu Svetome neće uskratiti snage, svjetla i mudrosti“.

Uime starijih svečarica s. M. Bosiljka Halužan je zahvaljujući dragom Bogu, svim njihovim učiteljicama koje su ih majčinski, strpljivo i s ljubavlju uvodile u redovnički život zahvalila svima na slavlju. Sjetila se i sestara svečarica koje su zbog pandemije spriječene biti na slavlju, kao i pokojne s. M. Jadranke Mašina koja u svom rodnom mjestu Preku iščekuje uskrsnuće. Na kraju je zahvalila provincijalnoj predstojnici Barbarić što im je omogućila da se nakon toliko godina ponovno nađu zajedno i, poput Isusa, pozvala ih da se u ovoj kolijevki redovništva ove zajednice odmore i duhovno ojačaju za završnicu svoga zemaljskoga hoda. Govor je zaključila riječima: „Bogu predane, u njegovu volju i vodstvo, želimo svoj životni put dovršiti u zahvalnosti i ljubavi, da bismo jednom sa sv. Pavlom mogle reći da smo dobar boj bile, trku završile, vjeru sačuvale i da nam je stoga pripravljen vijenac pravednosti (usp. 2Tim 4,7-8)“.

Uime sestara koje polažu doživotne zavjete, svoj konačni „da“ jedinom zaručniku Isusu Kristu, govor je nastavila s. M. Danijela Bago. Zahvala je bila upućena najprije njihovim roditeljima, zatim svim učiteljicama koje su ih pratile i poučavale što znači biti Kći Milosrđa: kako položiti svoj život u ruke Očeve providnosti i živjeti jednostavnost, poniznost, siromaštvo, radinost i urednost, a nadasve kako biti milosrdna redovnica, a predstojnici Barbarić je kazala: „Danas idemo pred Kristov oltar. Ovaj put da predamo svoje živote u njegove ruke, ne na godinu dana već do kraja života. Učili ste nas da nam misli budu uvijek upravljene Ocu, molitva žarka i dostojanstvena, rad pažljiv i sabran, pokazivali nam kako postati prave, vjerodostojne, radosne i sretne redovnice, Kćeri Milosrđa u sveukupnom življenju. Hvala Vam na svim molitvama i majčinskoj brizi“.

Procesija je krenula od spomen obilježja pa sve do samostana gdje je ispred kapelice započelo misno slavlje koje je predvodio dubrovački biskup Mate Uzinić. Na misi su sudjelovali i fra Domagoj Volarević, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, koji je sa sestrama na Prižbi proveo 15 dana uvodeći ih u ljepotu i važnost molitve božanskoga časoslova, fra Nikica Vujica, član Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene iz Sarajeva, koji je sestrama držao duhovne vježbe prije ove velike svečanosti, te o. Zlatko Žuvela, karmelićanin.

Biskup je u propovijedi govorio o blagdanu Preobraženja, koji se tog dana u Crkvi slavio: „Zašto je potrebno preobraženje? Potrebno je da bismo osjetili radost onog biti s Gospodinom i biti Gospodinovi, da bismo i mi mogli kao i Petar reći: ‘Dobro nam je ovdje biti’. Samo radosno se može biti kršćanin i još više samo radosno se može i smije biti posvećena osoba, smije biti redovnik, smije biti svećenik. Kako biti radostan? Svaki odlazak na osamu, u Goru, za Isusa je bio zapravo odlazak u osamu da bi bio blizu Bogu, da bi bio u molitvi da bi bio s Gospodinom, da bi se kroz tu molitvu dogodio susret, da bi se dogodilo ‘preobraženje’“.

Istaknuo je kako je i sama blaženica, Marija Propetoga, došla na Prižbu da bi bila na osami, da bi bila s Gospodinom, da bi se dogodilo preobraženje u njoj samoj i da bi onda upravo u tim trenutcima pronašla onu pravu radost koja motivira za ići naprijed, za slijediti Gospodina. To uvijek znači ići za njim, na križ i preko križa, a zato je ona čeznula za tim da dobije ime Marija Propetoga, što joj je Bog milostivo uslišio.

Biskup je kazao da „svi mi kao kršćani, osobito posvećene osobe, trebamo biti odraz Gospodnje slave po Duhu Svetome koji nas preobražava i čini iz dana u dan sličnijim Isusu“. Nismo mi to što jesmo zato što smo zaslužili, mi smo to po milosrđu i zato što smo po milosrđu, a ne po svojim snagama ono nas nosi i zato ne malakšemo. Trebamo se odreći licemjerja i farizeizma, što je Isus najviše napadao za vrijeme zemaljskoga života. Napadao je one koji su govorili jedno, a zapravo su živjeli drugo i nisu na taj način mogli biti odraz one vječnosti o kojoj su govorili i propovijedali. Ako se ičeg trebamo čuvati, onda je to licemjerje, poručio je mons. Uzinić.

Biskup je spomenuo i riječi sv. Ivana Pavla II. koji je rekao da živimo kao Crkva koja je ispod stakla, u kojoj je sve moguće vidjeti bez prikrivanja, otvoreno. Zapravo to znači živjeti da se evanđelje vidi u nama, i kako je govorio sv. Franjo, da evanđelje propovijedamo životom, a ako je potrebno i riječima. Trebamo biti već sada oni koji po evanđelju žive, koji ga doista slušaju, i za njim hode, dotaknuti od njegove ljubavi i njegova milosrđa žive konkretno, stvarno ljubav i milosrđe, kazao je biskup. Tu ljubav i milosrđe treba iskazivati onima koji su daleko i nepoznati, ali prije svega onima s kojima nas je život spojio, počinjući od konkretne i vlastite zajednice u kojoj jesmo i u kojoj smo pozvani živjeti i vršiti svoje poslanje, istaknuo je mons. Uzinić, a objavljeno je na mrežnoj stranici Dubrovačke biskupije.

Nakon misnoga slavlja u kojem su dvije sestre obnovile privremene zavjete, sedam sestara proslavilo 50 godina zavjeta te tri sestre položile doživotne zavjete, nastavljeno je druženje u užem krugu sestara, obitelji i prijatelja.