Otvarajući skup na kojem je sudjelovalo 240 redovnika i redovnica, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Željka Dramac izrazila je svima dobrodošlicu te zaželjela „da sjeme Evanđelja njegujemo, zalijevamo, hranimo, da u svakome od nas i u našim zajednicama ono raste i dozrijeva“.

Nazočne je pozdravio, uime biskupa Bosne i Hercegovine, banjolučki biskup Željko Majić, potaknuvši ih da budu živa Crkva na njivi Gospodnjoj i potpora malom stadu.

Uime domaćina, nazočne je pozdravila provincijska predstojnica s. Franka Bagarić izrazivši zahvalnost i radost što se ovogodišnji Redovnički dan održava u okrilju njihove bijelopoljske zajednice. Skup je moderirala s. Zdenka Kozina, članica Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji u Hercegovini.

Tema skupa bila je u znaku 800. obljetnice rana sv. Franje koju ove godine slave Crkva i Franjevački red.

Prvo predavanje pod naslovom „Ogledalo savršenstva – Franjin put do Rana kao uzor redovništva“ održao je fra Alojzije Slavko Anđelić, franjevac Franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Na početku izlaganja kazao je: „Franju je ljubav prema Gospodinu nukala da ga sve više nastoji upoznati, da provodi vrijeme s njim, da čezne za njim, a Gospodin je tu ljubav nagradio darom sjedinjenja. Put kojim je on hodio, nije samo namijenjen Manjoj braći ili članovima Drugog ili Trećeg reda svetoga Franje. Put koji vodi do sjedinjenja i savršenstva namijenjen je svima. Gospodin Isus je začetnik i dovršitelj svetosti, ali su i vjernici pozvani sve činiti kako bi mu dopustili da djeluje u njihovim životima.“

U nastavku je predavač na temelju djela Pismo sestrama o savršenom životu koje se pripisuje sv. Bonaventuri, nasljedovatelju sv. Franje naveo neke elemente duhovnoga života koje svaki redovnik i redovnica trebaju imati u svome životu kako bi hodili putem savršenstva (poznavanje sebe, prava poniznost, savršeno siromaštvo, šutnja i šutljivost, molitva, razmatranje Isusove muke i smrti, savršena ljubav prema Bogu, ustrajnost do konca). Tako sv. Bonaventura navodi neophodan uvjet – poznavanje sebe. „Ispitima savjesti i samopromatranjem trebamo upoznavati sebe, okrenuti našu pažnju na Svetoga kojemu se suobličavamo po njegovoj milosti. Ako je duh čovječji zarobljen, nije u stanju naći sebe kao Božju sliku. Prethodni korak samospoznaje nas prirodno vodi prema poniznosti. Poniznost je priznati da bismo bili ništavilo bez njegove milosti koja u nama čini svako dobro. Radikalno siromaštvo za Franju je bio još jedan način otvaranja Božjoj Ljubavi, uzdanje u njegovu Providnost, koracanje putem savršenstva.“

Zatim je predavač istaknuo: „Na platnu života svetog Franje tišina i osamljenost su izvezle najljepše vezove, dostojne kraljevskih dragulja – Isusovih svetih rana. Šutnja je važna pomoć redovniku koji stremi savršenosti. Dok čovjek zadržava svoj jezik, promišlja o svojim putovima i postaje svjestan svojih nedostataka, slaboga napretka to ga dovodi da kaje. Stoga da bi redovnik ostao u tišini, mora se nekad odmaknuti, odvojiti u samoću.“

Kako bismo napredovali u savršenstvu, trebamo vježbati svoju dušu u trajnoj molitvi. Molitva je „posuda kojom se milost Duha Svetoga zahvaća iz preobilnog izvora Presvetog Trojstva. Kajanje je prvi stupanj gdje sada onu svoju grješnost koju smo u sebi upoznali donosimo pred Gospodina ponizno i molimo milosrđe. To nas onda vodi k davanju hvale Gospodinu za svu njegovu ljubav koju nam iskazuje. Treći važan korak je usmjerenost na ono što molimo. To je usmjerenost na nakanu, ali još više na samoga Boga. To je stalno odvraćanje od lutanja i obraćenje Gospodinu.“

Nadalje je predavač istaknuo kako nas „franjevačka tradicija uči da predmet našega razmatranja često mora biti Isusova muka i smrt na križu. Naše srce je Božji oltar na kojemu treba uvijek gorjeti vatra jake ljubavi. A ova vatra se održava drvom križa i prisjećanjem njegove muke.“ Predavač je potaknuo okupljene redovnike i redovnice: “Učinimo sve da u našoj molitvi i razmatranju Isusova muka i smrt zauzmu jedinstveno mjesto. Dopustimo Gospodinu da u nama zapali vatru svoje ljubavi, a mi, ljubeći njega, izgorimo do savršenstva.“

„Uz sve spomenute korake, sv. Bonaventura još ističe ustrajnost povrh svega. Zato sve dobre navike, krjeposti, sve načine okretanja Bogu, otvaranja njegovoj ljubavi, treba čuvati i ustrajati u njima do kraja. Kad je teško, i kada se čini besmisleno, nekorisno, treba ustrajati. Ustrajnost je najbolji znak naše ljubavi“, naglasio je predavač.

Na kraju svoga predavanja fra Alojzije Slavko dodao je još jedan element i poticaj na Franjinom putu savršenstva – odnos prema Bl. Djevici Mariji, Presvetoj Bogorodici. „Pozvani smo graditi svoj odnos s Gospom od Anđela kako bi nam ona posredovala sve milosti potrebne na putu savršenstva.“

Drugo predavanje „Križ – izraz i model slobodne i darovane Ljubavi” održala je s. Matija Pačar iz družbe Školskih sestara franjevki Mostarske provincije. U svom predavanju promišljala je o križu, onako kako ga je i sveti Franjo proživljavao. „Vjerujem da nam upravo njegov primjer može pomoći da shvatimo kako naše posvećenje započinje promatranjem Krista Preobraženoga ali se dinamika našeg posvećenja najviše pokazuje u suočenju s križem (usp. CV 14) Suočiti se s križem svakako nije samo divljenje pred tom Tajnom nego je to pravi susret s Ljubavlju koja se otkriva i koja nas na poseban način poziva da ju ovom svijetu navijestimo.

Onaj tko uđe u dijalog s križem spoznaje Božju ljepotu o kojoj govori Augustin, ljepotu koja se rasprostire od neba do zemlje, od rađanja do smrti. Iz osobnog dijaloga s Raspetim sv. Franjo, pred kraj svoga života, piše one najljepše riječi hvalospjeva u kojem zahvaljuje Bogu i hvali ga po svakom stvoru. U baštinu nama franjevcima ovaj je ponizni sveti čovjek ostavio duhovnost protkanu Otajstvom Križa. I to ne smije biti samo divljenje pred tom Tajnom nego stvaranje živog odnosa s Raspetim, ulazak u dijalog s njim.“

Sestra Matija se upitala: „Koliko smo mi danas doista u dijalogu s Kristom? Koliko se damo dotaknuti i preobraziti Križem? Postaju li naši razgovori površni? Naši odnosi hladni? Naša vjera formalizirana? Iako smo položili zavjete, iako smo posvetili život upravo tom zaručničkom odnosu, jesmo li ipak ponekad preuski jer promatramo vlastitim očima i ne dopuštamo da nas Križ promjeni?“.

„Razmišljajući o Križu kao izvoru i modelu slobodne i darovane ljubavi“ – predavačica je potaknula okupljene da se „pokušaju staviti u dijalog s riječima koje nam Isus s križa upućuje: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Lk 23, 33), “Još danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23, 39-43), “Evo ti majke” (Iv 19, 26), “Bože moj, zašto si me ostavio?”, “Žedan sam” (Iv 19, 28), “Dovršeno je” (Iv 19, 30), “U ruke tvoj predajem duh svoj!” (Lk 23, 46).

Na kraju svoga izlaganja s. Matija je kazala: „Poziv svakoga od nas jest otkriti Istinu o sebi a ta nas Istina oslobađa za istinsku radost. Naši utemeljitelji, poput sv. Franje ostavili su nam pravila ali ta pravila nisu ispunjenje radosti. Ona su samo dar da činimo onoliko koliko je nama moguće. Radost i mir se postiže kada činimo ono što nam je moguće i kada na granici naših mogućnosti znamo predati sve u Božje ruke, vjerujući da On poziva. Franjino pravilo je Franjin odgovor ljubavi na ove Riječi s križa. Ali ono nije nastalo kao neka romantična pjesma nego kao plod njegove nutarnje borbe sa sobom i s evanđeljem. Zato je za Franju križ izvor i model slobodne i darovane ljubavi jer je duboko u sebi razumio da prava radost nije u idealnim okolnostima, u toplim osjećajima, ugodnom življenju, savršenom obdržavanju nekog reda. Prava radost za Franju je ljubav, a ljubav je biti za drugoga, umrijeti za drugoga. Jer i sam nam Isus kaže da nema veće ljubavi od one koja život svoj položi za svoje prijatelje (usp. Iv 15, 13).

Misno slavlje je predslavio biskup Željko Majić u zajedništvu s petnaestak svećenika. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je i svirao Zbor Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije pod ravnanjem s. Ivane Džeba.

Nakon objeda, uslijedilo je razgledavanje samostana, a o povijesti sestara Hercegovačke provincije i zajednice u Bijelom Polju govorila je s. Dominika Anić, članica Uprave.

U popodnevnim satima održana je sjednica Izvršnog odbora Konferencije (za članove), a ostali sudionici su organizirali vrijeme prema osobnom rasporedu.

Propovijed biskupa Majića

Braćo redovnici i sestre redovnice!

Danas na 7. dan mjeseca rujna zajedno s cijelom Crkvom pozvani smo častiti sv. Marka Križevčanina, trećega kanoniziranoga hrvatskoga sveca, koji je na današnji dan 1619., zajedno sa Stjepanom Pongráczom – Mađarom i Melkiorom Grodzieckim, – Poljakom, isusovcima, podnio mučeničku smrt u Košicama.

Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pázmánya, isusovca, kasnijega kardinala, naslovnika Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu (1632.-1637.) i ugarskog primasa. Marko je odlučio postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke biskupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija (Germanicum et Hungaricum), da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas očuvalo u arhivu Zavoda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se odlikovao bistrinom uma i krepošću. Bio je zaređen za svećenika te se vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga njegov bivši profesor, a sada ostrogonski primas i kardinal Pázmány, poziva u Ugarsku. Imenuje ga ostrogonskim kanonikom i povjerava mu službu profesora i ravnatelja sjemeništa u Trnavi, a kasnije mu povjerava i upravu benediktinskom opatijom u Szepluku kod Košica koja je tada bila u vlasništvu Ostrogonskoga kaptola. Danas je to područje Republike Slovačke.

Košice su u to doba bile utvrda ugarskoga kalvinizma. S odlučnom željom da pomognu malobrojnim katolicima, koji su trpjeli ne male progone, da ih sakramentalno krijepe, evanđeoski tješe i hrabre, u Košice dolaze isusovci Poljak Melkior i Mađar Stjepan. Njima se 1619. godine pridružuje dijecezanski svećenik Hrvat Marko. Za vrijeme pobune erdeljskog kneza Gábora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košice i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu. No nisu se dali slomiti. Ostali su postojani u vjeri i odanosti Crkvi i papi. „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“, ponavljali su zajedno sa sv. Pavlom (Rim 8,35). Slijedila su teška mučenja sve do ubojstva. Marka su zapalili i odrubili mu glavu. Isti dan ubijen je i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongrácz. Blaženima ih je proglasio papa Pio X., sveti, 1905, a svetima papa Ivan Pavao II., sveti, 90 godina kasnije, 2. srpnja 1995. Zemni ostaci danas počivaju u uršulinskoj crkvi u Trnavi gdje se razvilo i njihovo čašćenje.

Dakle, u malo mjesto Košice, prije nešto više od 400 godina, sa silnom željom da pomognu malobrojnoj zajednici vjernika katolika, stigla su tri misionara: Hrvat, Mađar i Poljak: tri čovjeka različita podrijetla, dva redovnika isusovca i jedan dijecezanski svećenik; ljudi različitih kultura, ali jednoga te istoga Duha. I ne svojom „krhkom posudom“, nego Božjom snagom, kako kaže sv. Pavao u današnjem prvom čitanju, „ludi poradi Krista“ prihvatili su najteže muke; proklinjani blagoslivljali, proganjani ustrajali, pogrđivani tješili; „mudri u Kristu“ odbili su sve ponude progonitelja. One iste ponude kojima je sotona iskušavao samoga Isusa: „Ðavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš’“ (Mt 45,8-9). Sv. Marku: Dat ćemo ti sve crkveno imanje ostrogonskog kanonikata, samo se odreci katoličke Crkve i rimskoga pape.

U Bosni i Hercegovini danas je, na istom zadatku poput slavnih mučenika iz Košica, prisutno 5 muških redovničkih zajednica: Franjevci Reda Manje Braće, Isusovci, Salezijanci, Karmelićani i Trapisti te 15 ženskih redovničkih zajednica: Školske sestre franjevke Krista Kralja, Sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog, Družba sestara Služavki Malog Isusa, Kćeri Božje ljubavi, Kćeri milosrđa, Klanjateljice Krvi Kristove, Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, Franjevke Marijine misionarke, Franjevke od Bezgrješnog začeća, Misionarke ljubavi, Marijine sestre, Sestre Milosrdnog Isusa, Uršulinke, Karmelićanke i Klarise. Dakle, 20 zajednica različitih karizmi. No, zajednica jedinstvenoga poziva i poslanja – karizmi ploda istoga Duha. Velik je to Božji dar ovoj krajevnoj Crkvi. Velim dar ovoj mjesnoj Crkvi, jer vaše redovništvo nije samo Božji dar za vaše osobno posvećivanje. Ono je i za rast i napredak Crkve, za izgradnju Kraljevstva Božjega, dobro ljudi i potrebe svijeta. Stoga u trajnoj zahvalnosti dobrom Bogu, u ime biskupa, svećenika i naroda Božjega ove krajevne Crkve, želim zahvaliti svima vama što ste prihvatili „ludost križa“ kako bi se i po vama, unatoč ne tako rijetkoga prijezira i ne malih udaraca, na ovim prostorima očitovalo da je „ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače od ljudi“ (1 Kor 1,25).

Danas isto tako želim zajedno s vama zahvaliti dobrom Bogu na primjeru tolikih svećenika, redovnika i redovnica koji su u ne samo dalekoj povijesti nego i u ne tako dalekoj prošlosti svoju opredijeljenost za Krista i Crkvu posvjedočili vlastitom krvlju – koji su ubijeni in odium fidei; zajedno s vama želim uz molitvu zahvale i crkveno raditi kako bismo odobrenjem Crkve te svjedoke vjere zajedno častili kao mučenike, blaženike i svete. Osobno smatram da je to zadaća sviju nas; da je to dug prema njima – tom zrnju u zemlju posijanom iz kojega je izniklo i naše zvanje. Prepoznavajući, i u životu nasljedujući, sveti primjer njihova života, svetit će se Ime Božje u nama i po nama, kako svagdanje molimo, u Molitvi Gospodnjoj, Oca nebeskoga.

No, draga braćo redovnici i sestre redovnice, dok sa zahvalnošću Bogu gledamo na toliku vojsku mučenika, svetih, blaženika i svjedoka vjere, u ovom danu sabranosti i promišljanja redovničkoga poziva, promatrajući se u „Ogledalu savršenstva – Franjina puta do Rana kao uzor redovništva“ i još više u „Križu, tom izrazu i modelu slobodne i darovane Ljubavi“, što su bile i teme razmišljanje prije slavlja ove sv. Mise, ne bismo učinili onaj nužni korak na putu svetosti, ako se ne zaustavimo na onomu što vidimo u ogledalu Kristova križa.

Vjerujem da nam od ne male pomoći u ovom pógledu može pomoći ulomak iz Homilije o proroku Ezekielu sv. Grgura Velikog, pape, redovnika benediktinca, crkvenog naučitelja, koji nam je Crkva u Službi čitanja ponudila na Svečev spomendan, 3. rujna:

„Koliko li su za me teške riječi što ih izgovaram: govoreći sam sebe ranjavam. Jer niti moj jezik propovijeda kako dolikuje, niti život moj slijedi koliko bi trebalo ono što jezik kaže. Ne niječem da sam tome sam krivac: vidim svoju mlitavost i nemar. Možda će samo priznanje krivnje u blagoga suca postići oproštenje. Dok sam bio u samostanu, uspijevao sam obuzdati jezik od dokonih stvari i gotovo stalno držati duh pri nakani molitve. No otkada podložih svoja leđa dušobrižničkom teretu, duh više nije sposoban biti neprestano sabran u sebi, jer je podijeljen na mnogo šta.

Prisiljen sam naime razrješavati slučajeve sad Crkve, sad samostana […] Kad se pamet, tako rastrgana i razdijeljena, navodi da misli na tolike i takve stvari, kad će ući u se da bi se sva usredotočila na propovijedanje i da ne bi odstupala od službe naviještanja? Jednako tako, budući da često dolazim u dodir sa svjetovnim ljudima, kako to iziskuje mjesto, ponekad popuštam glede stege jezika. Jer ako se držim u trajnoj strogosti samonadzora, znam da će me slabiji izbjegavati i da ih nikada neću privesti onomu što želim. To je razlog zašto strpljivo slušam i onda kada često govore i nevažne stvari. No, kako sam i sam slab, i ja, ubrzo povučen u besposleno pričanje, rado počinjem razgovarati o onome što sam ispočetka slušao protiv volje. Tu gdje mi je bilo mrsko pasti, ugodno je ležati. Jesam li ja onda stražar, i kakav sam stražar, kad ne prebivam na brijegu djela, već i sad ležim u dolini slabosti?“ Ovo piše Papa, nazvan Velikim!

Da, draga braćo i sestre, vjerujem da svakoga od nas, dok promatra život sv. Marka Križevčanina i tolikih Božjih ugodnika, čita životopise i duhovne oporuke utemeljitelja i nadasve zagledan u Krista i njegov križ u kojem se odražava cijeli njegov život kojim na najuzvišeniji način objavljuje Boga beskrajne ljubavi; križ koji je vrhunski izričaj ljubavi, sućuti, milosrđa, prema izgubljenima, svijetu koji srlja u propast, poput sv. Grgura osjeća kako sam sebe ranjava. Ranjava jer, na žalost, često naš jezik ne propovijeda kako dolikuje, naš život ne svjedoči našu vjeru u Isusa i njegovu Radosnu vijest kao put u život; jer naše misli nisu Božje misli i naši puti nisu Božji puti; što se tako mnogo brinemo za zemaljsko, a zaboravljamo što je Božje; što nam postaje ugodno ležati u onomu u što nam je bilo mrsko pasti; što ne prebivamo na brijegu djêla, već ostajemo ležati u dolini slabosti. Sveti je Pavao za ovakvo stanje rekao: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim […] Jadan li sam ja čovjek!“ (Rim 7, 15-24). Sv. Grgur će ponizno priznati da moćni Stvoritelj i Otkupitelj ljudskoga roda ne može njemu nedostojnomu dati i uzvišenost života i djelotvornost jezika. Stoga iz ljubavi prema njemu ni sebe ne štedi od njegovih riječi s nadom da će „možda samo priznanje krivnje u blagoga suca postići oproštenje.“ A sv. Pavo zahvaljuje „Bogu koji u svojoj dobrohotnosti u nama izvodi htjeti i djelovati“ (Fil 2,13).

Na ovo slavlje došao sam izravno iz Skoplja gdje sam u zajedništvu s biskupima naše Metropolije, u prigodi 25. obljetnice biskupskoga ređenja mons. Kire Stojanova, skopskog biskupa i eparha grkokatoličke eparhije Uznesenja Blažene Djevice Marije Strumica-Skoplje, slavio sv. Misu u prigodi nebeskog rođendana velike redovnice naših vremena, sv. Majke Terezije. Svetica se toliko puta na ulicama Kalkute i drugdje po Indiji i svijetu sagnula da iz doline slabosti podigne ljude od sviju napuštene i odbačene te rane duše i tijela ljubavlju zacjeljivala. To njezino saginjanje uzdiglo ju je na veličanstveni brijeg djela, primila je u nasljedstvo Kraljevstvo pripravljeno za one koji su dopustili Gospodinu da u njima izvodi i htjeti i djelovati i postala primjerom svakom redovniku i redovnici i Crkvi, kako je i danas moguće i nužno, unatoč tolikim ranama koje iz mržnje prema vjeri i Crkvi od ovoga svijeta podnosi, sačuvati se od one najteže rane, a to je rana vlastite neodgovornosti i ne življenja Evanđelja onako kako nas je Isus učio, životom pokazao i pozvao na nasljedovanje. Molimo da nas Bog blagoslovi ranama po kojima susrećemo Krista i po kojima smo bliži Bogu kako je i vlastite rane doživio sv. Franjo. Poput prvih učenika – apostola mi smo po Božjoj volji to što jesmo. Krist nas je učinio svećenicima, redovnicima i redovnicama. Uzvratimo toj ljubavi darom ljubavi. Skinimo sa svojih pleća terete propadljivosti i zaodjenimo se haljinom besmrtnosti, odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. To je jedini način da naš život koji živimo u teškim vremenima bude radosna šetnja Kristovim stopama, a ne trajno ranjavanje vlastitoga života, svećeništva i redovništva.