Od sada je i bez svećeničkog reda moguće biti imenovan “višim poglavarom” (“superiore maggiore”), odnosno biti na čelu kleričke redovničke ustanove ili društva apostolskog života papinskoga prava. To, dakle, od sada mogu biti i oni koji su neklerički dio redovničke obitelji, odnosno u kategoriji članova koje se u mnogim zajednicama naziva “braćom”.

Tu promjenu ustanovio je papa Franjo reskriptom koji je na snazi od srijede 18. svibnja, a koji je uslijedio nakon audijencije 11. veljače na kojoj je Papa, prema bilješci, Kongregaciji za posvećeni život dao pravo “da ovlasti, diskretno i u pojedinačnim slučajevima” ovu mogućnost, ne mijenjajući kan. 134 §1 kanonskog prava koji definira koga valja smatrati biskupima ordinarijima i višim poglavarima. Reskript pak mijenja kanon 588 §2 CIC-a koji je ranije glasio: “§ 2. Klerička ustanova naziva se ona koja, po svrsi ili po nakani koju je imao osnivatelj ili snagom zakonite predaje, jest pod vodstvom klerika, prihvaća vršenje svetoga reda, a crkvena je vlast kao takvu priznaje”.

Papin dokument sadrži 4 članka koji utvrđuju različite stupnjeve ovlasti koje treba dobiti imenovani neklerik na čelu redovničke ustanove, bilo da je “imenovan” kao “mjesni poglavar” ili kao “viši poglavar”, ili “izabran” kao “vrhovni voditelj ili viši poglavar”. Međutim, vrhovna instanca ostaje Dikasterij za ustanove posvećenog života i društva apostolskog života koji – kako je navedeno u četvrtom članku – “zadržava pravo procjene pojedinačnog slučaja i razloga koje daje vrhovni voditelj ili generalni kapitul”.

Davna je želja pojedinih muških redova, poput franjevaca, benediktinaca ili salezijanaca, bila da braća – tj. članovi reda koji nisu zaređeni za svećenike – imaju pristup svim vodećim službama u redovničkim zajednicama. Pozadina toga je misao da nije svećeništvo nego redovnički život kao takav ono što čini srž ovog poziva. Papa Franjo je, kao redovnik, prije više godina nagovijestio otvorenost za tu temu. Povijesno gledano, redovnički se život razvio od laika. Osnivači redovničkih redova poput Franje Asiškog nisu nužno bili svećenici.