Svijet se brzo mijenjao, a Crkva je bila usred najvećeg koncila u svojoj povijesti kad je izbor pao na njega. Kardinal Giovanni Battista Montini iz Milana nije se planirao uspeti na Petrovu stolicu. „Evo me, raspet sam s Kristom“, navodno je rekao na kraju konklava u lipnju 1963. godine. Put kojim je potom išao kao papa Pavao VI. bio je uzoran s crkvenog stajališta: 2018. proglašen je svetim. Danas, 26. rujna 2022. njegov je 125. rođendan.

On je bio posljednji papa koji je na svojoj inauguraciji nosio tijaru, simbol papinskog polaganja prava na vlast nad svijetom. Nakon toga je više nikada nije nosio i niti jedan papa je više nikada nije preuzeo. Najteže nasljedstvo koje je papa XX. stoljeća morao preuzeti čekalo je toga  suzdržanog čovjeka unutar Crkve. Na kraju njegovog 15-godišnjeg pontifikata, lice Katoličke Crkve se promijenilo.

Izvana je vitki Montini izgledao kao antiteza svom popularnom prethodniku Ivanu XXIII. Rođen 1897. kao sin odvjetnika u Concesiju u sjevernoj Italiji, pohađao je papinsku diplomatsku akademiju i 30 godina radio u vatikanskom Državnom tajništvu. „Uvijek pristojan, ponekad sramežljiv“, opisivali su ga suvremenici. Ali kad je 1954. godine postao nadbiskup u industrijskoj metropoli Milanu, hladni intelektualac tražio je također dijalog s radnicima u tvornicama, nad kojima se za vrijeme štrajkova vijorila crvena zastava.

Novi papa nije ostavljao dvojbe hoće li nastaviti Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.): „Za to želimo upotrijebiti svu snagu koju nam je Gospodin dao.“ Oprezno je, ali glatko, vodio biskupe kroz tri razdoblja zasjedanja. Uvijek je bio svjestan ograničenja i opasnosti za 2000 godina staru instituciju koja utjelovljuje zahtjev za istinom. Bio je potreban osjećaj koji je gotovo morao nadjačati snagu jedne osobe.

Osobna cijena za to bila je visoka. Kad je Papa zatvorio Koncil 8. prosinca 1965., koncilski su dokumenti bili poput potresa za tradicionaliste poput francuskog nadbiskupa Lefebvrea i nekih predstavnika Kurije – a nisu ispunili ni očekivanja nekih naprednjaka.

Za neke je zalaganje za vjersku slobodu, otvaranje liturgije narodnom jeziku, priznavanje drugih religija kao partnera u dijalogu bila čista „izdaja“ Isusove poruke. Ostali su zamjerili Pavlu VI. inzistiranje na papinskom primatu, primjerice u odnosu na biskupske Sinode o kojima je upravo odlučio Koncil. Pod oprekama s obiju strana, Pavao VI. je patio.

Nastavio je slijediti svoju viziju modernog papinstva i, tijekom dalekosežne reforme kurije, ukinuo je papinski dvor: nema više nojevog perja, nema prijestolja u limuzini, ni plemića u španjolskoj dvorskoj nošnji. Čak je dao skinuti teške brokatne zastore u Vatikanu i sobe obojati u bijelo. Nova jednostavnost trebala bi otkriti stvarnu poruku.

Prvi „putujući papa“ modernog doba postavljao je i političke impulse, makar samo zato jer je udvostručio broj vatikanskih nuncijatura. Njegova se ruta proteže od Južne Amerike do Dalekog Istoka. U kontekstu eskalacije Vijetnamskog rata, njegov apel za mir pred Ujedinjenim nacijama u New Yorku 1965. smatran je prekretnicom. Kao prvi papa, započeo je razgovore sa Sovjetskim Savezom i ateističkim istočnim blokom, unatoč prosvjedima konzervativnih krugova.

Obavljao je povijesni rad za ekumenizam. Zagrljaj s ekumenskim patrijarhom Atenagorom na njegovu putovanju u Svetu Zemlju 1964. godine i naknadno ukidanje uzajamnog izopćenja iz 1054. godine uveli su novu epohu u crkvenoj povijesti.

Pavao VI. tražio je dijalog sa svijetom, kada se Zapad okrenuo od Crkve najsnažnije nego ikada. Često se činio nemoćnim protiv kulturne revolucije 1960-ih i 1970-ih. Negativne reakcije na njegovu encikliku Humanae Vitae iz 1968., u kojoj se u to vrijeme usprotivio temeljnom razdvajanju seksualnosti i planiranja obitelji pomoću umjetnih kontraceptiva, razjasnile su jaz. Neki su mu se rugali nazivajući ga „Pavao pilula“. Gotovo da je nezapaženo prošla činjenica da je godinu ranije ukinuo notornu „antimodernističku zakletvu“ za svećenike ili da se energično zalagao za pravedniji svjetski gospodarski poredak u socijalnoj enciklici Populorum Progressio (1967.).

Težak pontifikat učinio je svoje. Pavlove su se snage vidljivo smanjile 1970-ih i potpuno su ga napustile 6. kolovoza 1978. godine. Njegov biograf Jörg Ernesti kasnije ga je nazvao „zaboravljenim papom“. Ali za mnoge ostaje najveći u XX. stoljeću.