Vlč. Jakovljević predvodio je večernja misna slavlja prva dva dana trodnevnice ususret župnoj svetkovini Velike Gospe u belafuškoj župnoj crkvi. U ponedjeljak 12. kolovoza misa je počela svečanim izlaganjem relikvije bl. Miroslava koja je unesena u župnu crkvu na javno štovanje u župi Uznesenja BDM. Relikvija prvog stupnja, djelić kosti iz Bulešićeva tijela, dar je Porečke i Pulske biskupije toj zadarskoj župi čiji župnik mr. don Dario Tičić još od svojih sjemenišnih dana gaji osobitu ljubav prema Bulešiću. Tu pobožnost, promičući Bulešićevu svetost, dijeli i sa svojim belafuškim župljanima.

Relikvija Bulešića koji je 24. kolovoza 1947. g. mučenički zaklan nakon krizme u župnoj kući u Lanišću na obroncima Učke, trajno će biti izložena na javno štovanje vjernika u crkvi Gospe Maslinske koja se nalazi pokraj nove župne crkve Uznesenja BDM, položena u pozlaćeni relikvijar. Vlč. Jakovljević u propovijedi je pojasnio da „počastiti relikviju znači dotaknuti Boga koji se proslavio u svom svećeniku bl. Miroslavu, mučeniku 20. st., znači dotaknuti dio svetosti i proslavljenosti Crkve. Relikvija u sebi čuva, sadrži trag svetosti Crkve. Časteći relikvije svetaca, posebno mučenika kao što je i bl. Bulešić, ne dotičemo samo dio njegova zemaljskog života, nego i dio njegovog sadašnjeg života, a to je proslava i zajedništvo sa svetima. Čašćenje relikvija je najintimnije povezano s vjerom u uskrsnuće. Dotičući, časteći relikviju, mi zapravo ispovijedamo temeljni sadržaj naše vjere – vjeru u uskrsnuće“, poručio je don Ilija.

Nazivajući Bulešića marijanskim svećenikom, vlč. Jakovljević podsjetio je da je to znakovito i u datumu njegova rođenja. Bl. Miroslav rođen je 13. svibnja 1920. g., na blagdan Gospe Fatimske, u hrvatskoj obitelji u selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat u južnoj Istri. „Činjenica da je rođen na Gospin blagdan trajno će obilježiti njegov lik Gospom. Bio je svećenik marijanske duhovnosti. Zadarski nadbiskup Želimir Puljić nazvao ga je ‘istarskim Stepincem’. Svako svoje razmatranje, poteškoću, radost, uspjeh, ali i žalost, bl. Miroslav uvijek povjerava Gospi“, rekao je don Ilija. Naime, upravo se bl. Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup zauzeo za uzdržavanje Bulešića na njegovu studiju u Rimu. Baš je u Rimu 1942. g. na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, u bazilici Sv. Petra, Bulešić osobno sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Bl. Miroslav prve molitve uči od svoje pobožne majke. „Imao je majku sveticu“, istaknuo je propovjednik. „Svoje prve molitve uči iz molitvenika ‘Oče, budi volja tvoja’. Uvijek ga je sa sobom nosio, u Rim i u Lanišću na dan kad je bio ubijen. Tijekom teoloških studija u Rimu ne sazrijeva samo intelektualno, nego upija ono po čemu je Rim sveti grad – njegovu duhovnu moć, što se vidi i iz Bulešićevih duhovnih spisa“, rekao je vicepostulator, istaknuvši da se bl. Miroslav na putu prema svećeništvu susreo s raznim kušnjama. „Nije on bio ničega oslobođen. Ali svaku kušnju povjerava Marijinu zagovoru, da mu nebeska Majka izmoli potrebnu milost kod svoga Sina. Đakonsko ređenje za koje se intenzivno pripremao ovako je opisao: „Prikazao sam se i darovao sasvim svome Bogu. Na njegovu čast i spas duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjem i ondje postavio svega sebe, svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za sebe, već sam htio sve tebi darovati, moj Bože“.

On đakonsko ređenje opisuje kao potpuno davanje sebe Bogu. Kakve li poruke i nama danas u vršenju našeg poslanja! Ne, što ću uzeti za sebe. Nego, kako ću sebe dati, da u potpunosti ono što jesam i živim, dam za ono što činim“, poručio je vlč. Jakovljević. U tom kontekstu, darivanje sebe u obitelji, davanje svoga srca i duše za obitelj, don Ilija je nazvao „svetinjom nad svetinjama“. „Davanje sebe za člana obitelji s kojim nisam dobar. Taj će me član obitelji posvetiti. Posvećuje te onaj s kim nisi dobar, jer moraš za njega Boga moliti. Kad moliš Boga, ti se posvećuješ. Dok ogovaraš, ne posvećuješ se. Dajmo i mi svega sebe, iskreno, ne polovično, ne dvolično, nego sa svim srcem. Dajmo svoje probleme, svoje boli, svoje radosti i žalosti, Majci: ‘Evo me Majko, evo me Gospe! Tu sam došao, da ti se dam, a ti me najbolje poznaješ’“, potaknuo je don Ilija, podsjetivši kako je bl. Miroslav „ganutim srcem pristupio oltaru i ondje ostavio sebe. Na tom istom mjestu gdje se potpuno predao Bogu u đakonskom i svećeničkom ređenju, danas se nalazi njegov grob, misni oltar. Taj oltar, taj prostor, postao je mjesto gdje se ljudi mole, traže blaženikov zagovor, da im isprosi potrebne milosti od Boga“, rekao je vlč. Jakovljević.

Nakon ređenja, mladi svećenik Miro vraća se u Rim nastaviti studij te se intenzivno priprema za pastoralni svećenički život. To je vrijeme početka rata i bl. Miroslav bilježi: „Moj Bože, skrati ove dane. Povrati nam mir. Ali prije njega, neka se raširi po srcima duh tvoje ljubavi i prava. Ljudi, od koga čekate spas? Od koga čekate mir? Samo Bog ga može dati, a ne ljudi. Ljudima se Bog služi za svoje neizbrisive nacrte. Daj, moj Bože, da brzo dođe onaj dan mira“. Nakon nekoliko dana, na blagdan Bezgrešne, Miroslav čini osobnu posvetu BDM.

„Na jesen 1943. g. Miroslav ide za župnika u Badernu, u jednu od najgorih župa. I danas u našoj biskupiji postoji izreka: Kad ti biskup kaže ‘Poslat ću te u Badernu, nešto si zgriješio. Ideš na popravni’. Miroslav nije išao tamo na popravni, nego je išao u tu zahtjevnu župu da ondje pokuša ljude pridobiti za Boga. Rat je i odmah nailazi na udar bezbožnoga komunističkog sustava. Vjernici su ga jako poštovali i voljeli jer je bio pobožan i pravedan svećenik. Kao Kristov svećenik u vrijeme rata, kad su u Istri djelovale tri vojske, tri ideologije, partizani, Nijemci i Talijani, bl. Miroslav želi svima biti svećenik, dijeli svakome svete sakramente, tko ih traži. Tu se vidi univerzalnost katoličkog svećenika – i neprijatelju podijeliti sakramente“, istaknuo je propovjednik, naglasivši da je „to poziv i univerzalnost katoličkog svećenika – biti spreman izložiti sebe radi čovjeka, pa i radi neprijatelja“. Vidjevši u svakom čovjeku sliku Božju, Bulešić je rekao: „Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu“.

„Kao mladi svećenik hrabri svoje kolege da ne izgube uzalud glavu. Odigrat će ključnu ulogu s istarskim svećenicima, don Božom Milanovićem, da se Istra pripoji Hrvatskoj. Volio je svoj narod, a druge je poštovao. No, bezbožni komunistički sustav stalno mu je slao prijetnje. Čak mu je obitelj savjetovala da ode iz Istre, ali on kao istinski sin hrvatske Istre, nije mogao ostaviti svoj narod i dom“, rekao je vlč. Jakovljević. Na upozorenja prijetnjama komunista da ne govori tako otvoreno, Bulešić je rekao: „Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga“. Piše: „Od prije Božića, protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost. Učio sam djecu kršćanski nauk. Sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno u nauku Katekizma. Učinio sam da djeca malo ožive, da napreduju i prime svete sakramente“. „No, to nije bilo po volji protivnika. Miroslav za to ne mari“, naglasio je don Ilija, citirajući Bulešićeve riječi: „Ja sam učinio koliko sam mogao, iz ljubavi. Iz ljubavi za ovaj moj narod. Moj Bože, opet ti prikazujem svoj život. Neka bude tvoja volja“.

„Unatoč prijetnjama, ne posustaje u apostolatu, u ljubavi prema čovjeku. Kaže: „Neprijatelji navaljuju na me. Hvala tebi, Bože. Ja se hoću držati tebe i tvojih zapovijedi. Činit ću svoju dužnost, pomozi mi. Ravnaj ti sa mnom“. Onda, znak marijanske duhovnosti: „Majko moja. Budi mi u pomoć“. Pouzdanje u Božju providnost mladog svećenika Miroslava čini poletnim u pastoralu. Svaku svoju poteškoću povjerava nebeskoj Majci Mariji i vjeruje da je ona njegova zagovornica kod Boga. I nama u našem životu potrebno je pouzdanje u Božju providnost. Izaći iz svoje krute sadašnjosti te u slobodi srca zakoračiti prema budućnosti“, potaknuo je vlč. Jakovljević, upozorivši kako „zarobljenost u sadašnji trenutak čovjeka čini nesretnim. Zarobi nas nešto što nam ne da živjeti, što nam oduzme radost i ljepotu“.

Bl. Miroslav kaže: „Majko moja, ti mi budi u pomoć. Ti koja si se toliko znala radovati, koja si bila majka radosti. Cijeli njen život bio je težak, ali Marija se radovala i ljubila. Miroslav je molio da ga Gospa zagovara da bude dobar svećenik. Često piše u duhovnom dnevniku: „Majko, ti si bliža Isusu. Ti si ga rodila. Pa tko će me bolje zagovarati kod njega, nego ti. Nijedan svetac, nego ti, Majko moja nebeska. Ti me zagovaraj“. To možemo i mi reći: Majko, Gospe naša. Ti nas zagovaraj. Ti nam izmoli potrebnu milost od Gospodina“, potaknuo je vicepostulator Jakovljević.

U toj pripravnosti, blaženi Miroslav približava se i trenutku kad će položiti svoj život 1947. g., na krizmi u Lanišću. Dan prije pogibije, 23. kolovoza, u Buzetu u župnoj crkvi komunisti su spriječili dijeljenje krizme. „Zauzeli su crkvu, igrali su kolo u crkvi. Htjeli su oskvrnuti svetohranište. Miroslav je stao ispred svetohraništa i rekao: „Možete, ali samo preko mene mrtvoga“. On je ostao do kraja u crkvi, nije dao da itko oskvrne svetohranište. Tada su mu rekli: ‘Sutra će padati krvavo kamenje u Lanišću’“, podsjetio je vlč. Jakovljević. Nakon krizme u župnoj crkvi, dok su ga udarali, Miroslav je molio: „Gospodine, primi dušu moju“.

„Koliko puta je naše srce nemirno. Koliko puta je doživjelo razočaranje od ljudi. Istinski mir i sreću nikad ne možemo do kraja dobiti od čovjeka. Samo od Boga. Mjesec dana prije svoje smrti, bl. Miroslav se pita: ‘Komu da povjerim svoje poteškoće? Samo tebi, moj Bože. I tebi, Majko moja. Ti vidiš moje duševne patnje i trzavice. Ovo ti prikazujem. Ako je to malo, daj mi još. Daj mi pomoći da se u svojim poteškoćama, manama popravim’. Dok prikazujemo sebe našoj nebeskoj Majci, molimo te Miroslavove riječi“, potaknuo je vicepostulator Jakovljević.

Kao primjer za nasljedovanje istaknuo je i Bulešićevo geslo: ‘Moja osveta je oprost’. „Molimo i mi tu milost, da nam Gospodin po zagovoru bl. Miroslava udijeli milost da oprostimo. Promislimo kome trebam oprostiti, za koga je potrebno moliti, tko me je uvrijedio. Možda me ta osoba i ne traži oproštenje, ali ja mu želim oprostiti, da moje srce nije ranjeno. Bl. Miroslave, moli za nas!“ zaključio je vlč. Jakovljević u propovijedi.

Spominjući se časnog primjera mučeništva bl. Miroslava i slaveći Boga koji je divan u svojim svetima, belafuški župnik don Dario Tičić zahvalio je vlč. Iliji Jakovljeviću na daru Bulešićeve relikvije. Tičić je još kao sjemeništarac u Zadru 1990. g. dobio prvu knjižicu blaženikova životopisa čiji je autor bio mons. Marijan Bartolić, svećenik Porečke i Pulske biskupije. Predvođeni župnikom Tičićem, belafuški župljani dva puta su hodočastili u Svetvinčenat na Bulešićev grob kojega je don Dario još u vrijeme kada se o njemu nije javno govorilo, doživio kao „domaćeg sveca koji je sav Bogu predan“.

Nakon mise 12. kolovoza vlč. Jakovljević blagoslovio je motorna vozila, a nakon mise 13. kolovoza vjernici su pogledali dokumentarni film ‘Moja osveta je oprost’ koji prikazuje kako je Bulešić sveto podnio mučeničko stradanje. Bulešićev subrat u pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup Josip Pavlišić, 1997. g. posvjedočio je u crkvi u Lanišću kako mu je Bulešić tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. g., govorio o bijelom i crvenom mučeništvu: „On se već tada pripremao na mučeništvo“. A govoreći o svećeničkom poslanju sjemeništarcima, Bulešić je tih dana rekao što je i zapisao u svom dnevniku: „Biti svećenik znači – biti mučenik“.

Potaknuvši da je svatko od nas pozvan posvetiti se nebeskoj Majci Mariji, tijekom mise 13. kolovoza vlč. Jakovljević predvodio je molitvu posvećenja vjernika i obitelji Gospi, pred blaženikovom relikvijom u župnoj crkvi, izričući molitvu posvete riječima bl. Miroslava Bulešića.