Misu je glazbeno animirala zajednica Omnia Deo i Ukrajinski zbor Integracijskog centra sv. Vida.

P. Perica je u propovjedi kazao kako je, u današnjem vremenu i mentalitetu proračunatosti i kalkuliranja, važno znati ganuti se te u konkretnim životnim situacijama i zbivanjima ostaviti Bogu prostora za djelovanje i slijediti Božju volju. „To je ono što je činio naš Gospodin, Spasitelj, to je ono što su činili sv. Antun i sv. Vid“, istaknuo je propovjednik.

„Sveci su uvijek bili ljudi pomalo radikalnih odluka. Na primjeru sv. Antuna, kada su u Portugalu donesena tijela petorice franjevačkih mučenika, Antun se mogao ganuti nad tim prizorom smaknutih franjevaca i donio je radikalnu odluku i sam postati franjevac. Slično i naš sv. Vid, koji je kao mladić bio čovjek radikalnih odluka – nije želio žrtvovati rimskim bogovima. Isus je djelovao isto tako. Uvijek kada čini neko čudo, kada ozdravlja, evanđelisti kažu: ‘ganuo se’. Kada bi vidio čovjeka u potrebi, Isus se uvijek dao ganuti, a onda bi djelovao. Danas živimo u periodu kada je sve teže ganuti se. Ovo je vrijeme proračunatosti, kada ljudi kalkuliraju, kada u svemu znaš koliko vremena i energije trebaš uložiti da bi dobio to što ti treba. U svim izborima koje u životu činimo, mi kalkuliramo jer je vrijeme jednostavno takvo – da bi uspio moraš kalkulirati, planirati, misliti unaprijed. Sve rjeđe smo u situacijama da se damo ganuti, a sve je više situacija nad kojima bismo se mogli ganuti,  počevši od rata u Ukrajini, situacije s izbjeglicama, migrantima, toliko siromašnih, bolesnih… Sv. Ignacije Lojolski kaže: ‘kada moliš, moli kao da sve ovisi o Bogu, a kada radiš, radi kao da sve ovisi o tebi’. Ta misao dobro pokazuje kakav treba biti balans našeg vjerničkog kršćanskog života. Bog od nas ne traži nekakav fanatizam – sve svoje dati i prepustiti čitavu plaću ili mirovinu. Bog želi da radimo sve što možemo učiniti, ali da se oslanjamo na njega, da ne zaboravimo da sve zavisi o njemu.

Dakle, ne možemo se odmaknuti od stvarnosti, nego moramo biti uronjeni u stvarnost i djelovati. To je ono što su sveci radili. Taj balans danas trebamo tražiti jer ukoliko smo vjernici koji su samo kalkulanti, proračunati, koji su svaki korak u svom životu unaprijed isplanirali, onda za Boga nema mjesta u tvom životu. Onda Bog nema što napraviti, ne može te razviti i nikada nećeš postati ono što Bog želi da postaneš. Da bi to postao, moraš Bogu ostaviti prostora, onaj trenutak kada ćeš se znati ganuti, znati djelovati jer ti je nešto dotaklo srce i onda se daješ ne razmišljajući o sebi i svojim potrebama. Na kraju, Isus je djelovao upravo tako. Isus nije bio kalkulant. On ide ondje gdje ga Bog zove. Svjestan je da je to žrtva i da mora popiti gorki kalež, ali opet ide jer nije proračunat, daje se ganuti. Ljude koje ljubi, ljubi ih do kraja i daje život za njih. To je ono što je činio naš Gospodin, Spasitelj, to je ono što su činili sv. Antun i sv. Vid“, istaknuo je propovjednik.

Umjetnička baština svetog Vida – od isusovačke crkve do riječke katedrale

Nakon misnoga slavlja u riječkoj prvostolnici održano je javno predavanje pod nazivom „Umjetnička baština svetog Vida – od isusovačke crkve do riječke katedrale”, prof. dr. sc. Damira Tulića i dr. sc. Maria Pintarića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Uz prezentaciju predavači su u više od sat vremena izložili povijest te baštinu crkve riječkog zaštitnika sv. Vida. Na poziv Grada, isusovci su u Rijeku došli 1627. kako bi organizirali školstvo, a tu će se zadržati sve do ukidanja reda 1773. godine. Grad im je predao staru srednjovjekovnu crkvu svetog Vida i čudotvorno raspelo koje se u njoj častilo. Isusovci su u razdoblju od 1638. do 1659. podigli novu svečevu crkvu, a prema projektu svog arhitekta Giacma Briana iz Modene. Bila je to jedinstvena crkva sagrađena od raznovrsnog lokalnog kamena i vrlo moderne strukture nalik osmerokutu natkrivenom kupolom te okruženim prstenom radijalnih kapela. Ova je struktura bila pokrivena privremenim krovom te je tek oko 1720. bila dovršena u današnjem obliku kada su joj nadograđene prostrane galerije i kupola s lanternom, a radove su izveli članovi obitelji Martinuzzi iz Furlanije. Bogatstvo nekadašnje isusovačke crkve ogleda se u čak sedam mramornih oltara, a među njima onaj svetog Josipa (1733.) te svetog Franje Ksaverskog (1736.) su remek-djela Antonija Michelazzija (1707. – 1771.), najvažnijeg udomaćenog kipara u Hrvatskoj iz razdoblja baroka. Tek 1925. utemeljenjem biskupije sveti je Vid postao katedralna crkva. Tom je prigodom podignuta nova ograda svetišta te su dobavljene korske klupe zajedno s biskupskim tronom. Građani su tijekom predavanja bili upoznati s brojnim novim povijesno-umjetničkim interpretacijama i arhivskim dokumentima koji otkrivaju baštinu, identitet i blago koje čuva riječka katedrala sv. Vida.