S. Amadeji Pavlović posthumno dodijeljeno priznanje "Pravednik među narodima"

Đakovo, (IKA/TU) – S. Amadeji Pavlović, nekadašnjoj provincijalnoj poglavarici Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata spasila život jedanaestogodišnjoj židovskoj djevojčici Zdenki Bienenstock Grünbaum iz Osijeka, veleposlanik države Izrael u Hrvatskoj Shmuel Meirom, 23. ožujka u Dvorani Florentini u Đakovu posthumno je dodijelio priznanje “Pravednik među narodima”. Priznanje je primila sadašnja provincijalna poglavarica s. Franciska Molnar. Svečanom činu u prepunoj dvorani sestara sv. Križa, između ostalih, prisustvovali su predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. Dragan Primorac, župan osječko-baranjski Krešimir Bubalo i gradonačelnik Đakova Ante Raspudić te đakovačko-osječki pomoćni biskup dr. Đuro Hranić.

U svom prigodnom govoru, neposredno prije dodjele Priznanja, izraelski veleposlanik Shmuel Meirom, istaknuo je važnost dodjele priznanja Pravednika među narodima te naglasio kako nije moguće otkriti sve slučajeve pružanja odlučujuće pomoći progonjenima, no usprkos svim teškoćama, svakodnevno se otkrivaju slučajevi spašavanja i proglašavaju novi Pravednici. Do danas je oko 22 tisuće osoba dobilo naziv Pravednika među narodima. Među njima je i 110 pravednika iz Hrvatske.
Dragi prijatelji, danas smo ovdje da biste vidjeli da u tim danima Drugoga svjetskog rata nisu vladali samo okrutnost i bezobzirnost. Bilo je i drugih, plemenitih i divnih ljudi koji su stavljali svoje živote i živote svojih obitelji na kocku da bi spasili nevine. Njihova djela su bila poput sunčevih zraka koje su sjale u tome mračnom vremenu; ona su pokazala da hrabrost, moral i suosjećanje nisu sasvim nestali u tom strašnom vremenu. Istina je da je njihov broj malen u usporedbi s onim milijunima koji su surađivali s nacistima u uništenju našega naroda i onim desecima milijuna kojima je bilo svejedno i koji su svojom šutnjom odigrali nemalu ulogu u provođenju “konačnog rješenja”. Zahvaljujući toj nekolicini divnih ljudi, vraćena je naša vjera u čovječanstvo. Zaista, nisu svi tada bili protiv nas. Velika mi je čast predati medalju i svjedodžbu u čast pokojne sestre Amadeje Pavlović, tada časne majke samostana Svetoga križa jer je pružila utočište židovskoj djevojčici Zdenki Bienenstock i sakrila je od ustaša. Nema nikakve sumnje da je sestra Amadeja Pavlović, zajedno s drugim milosrdnim sestrama Samostana svetoga Križa, dovela svoj život u opasnost spašavajući život židovske djevojčice i drugih židovskih žena iz đakovačkoga logora, istaknuo je u svom govoru veleposlanik Meirom.

S. Karolina Amadeja Pavlović rođena je u Petrovaradinu 28. siječnja 1895. godine. U svom rodnom mjestu završila je 6 razreda osnovne škole, a Višu školu i trgovački tečaj u Novom Sadu. Kao tajnica radila je kod Kotarske oblasti u Zemunu. Sa 27 godina ulazi u samostan. Nakon završene redovničke formacije i polaganja redovničkih zavjeta pohađala je Učiteljsku školu, a zatim je u Zagrebu s najboljom ocjenom 1930. godine završila i Višu pedagošku. Osposobljena za rad u školi predavala je hrvatski, zemljopis i povijest u Samostanskoj građanskoj školi u Đakovu. Godine 1937. ulazi u provincijalno vodstvo kao savjetnica, a od 1943. do 1955. provincijalna je poglavarica. Umrla je 1971. godine.
Zdenka Bienenstock Grünbaum, koja je prošle 2008. godine pokrenula inicijativu za dodjelom ovoga posthumnog priznanja, rođena je 1930. godine. Živjela je s roditeljima, sestrom, bakom i djedom u Osijeku. Njezin otac Maks Bienenstock bio je dobrostojeći vlasnik trgovine sportskom opremom. Kada je buknuo rat u travnju 1941. godine i proglašena Nezavisna Država Hrvatska, vrlo brzo doneseni su protužidovski zakoni koji su uključivali nošenje židovskih oznaka, protjerivanje židovskih učenika iz škola, postavljanje takozvanih arijevskih upravitelja u trgovine i tvornice koje su pripadale Židovima, skupljanje kontribucije (ratnog doprinosa) među Židovima, a prema zahtjevima Države to je konkretno iznosilo 1000 kg zlata. Počelo se spominjati i slanje Židova u koncentracijske logore. Obitelj Bienenstock se, nastojeći izbjeći progon, odlučila pokrstiti. Nastojeći zaštititi tu obitelj i djecu, Zdenku Bienenstock doveo je u samostan i predao majci Amadeji, svećenik dr. Alfred Hollender, koji je i sam Židov. No na žalost, svi članovi Zdenkine obitelji ubijeni su, unatoč tome što su bili kršteni. Zdenka se spasila samo stoga što su ju časne sestre skrivale od 1941. do 1945. godine.
Odmah po dolasku u Đakovo 1941./42. Nijemci su uselili u samostansku školsku zgradu, a 1944. god. zauzeli su i jedan dio samostana. Među njima je bio i bivši susjed obitelji Bienenstock u Osijeku. Prijetila je opasnost da Zdenku prepozna. Tada je majka Amadeja sklonila gospođu Zdenku na ekonomiju “Josipovac” nedaleko Đakova, a kasnije u sestarsku bolnicu u Vukovaru. Sve radi osobne sigurnosti Zdenke Bienenstock. Nitko, pa ni najbliže suučenice nisu smjele znati da je Zdenka Židovka. Ona je trajno bila pod osobnom zaštitom časne majke Amadeje i bila je jako vezana za nju.

Zdenka Bienenstock Grünbaum nakon rata je napustila Hrvatsku, u kojoj joj se dogodilo toliko strašnoga i u kojoj je izgubila obitelj. Zahvaljujući redovnicama koje su ju spasile, danas žive ona i njezina djeca. Zdenka u svome svjedočenju za Yad Vashem vrlo detaljno opisuje lijep odnos, dobro obrazovanje i ljubav koju je dobila od časne majke Amadeje, koja od nje nije tražila da zaniječe svoje židovsko podrijetlo: “Moje mjesto stanovanja držano je tajnom. Kao malo dijete (nisam imala ni 14 godina) nisam morala nositi žuti povez na ruci sa židovskom zvijezdom i nije se tražilo da budem registrirana kao Židovka. Majka poglavarica, sestra Amadeja Pavlović, bila je jedina koja je znala moje židovsko porijeklo. Pohađala sam sestarsku školu i živjela u konviktu pod lažnim imenom, kao dijete izbjeglica iz Bosne. Zvali su me Zdenka, ali u mojim dokumentima bilo je ime jednog pokojnog djeteta, koje sam zaboravila. Časna majka Amadeja mi je stvarno bila kao majka; pozvala bi me s vremena na vrijeme u svoj ured, raspitivala bi se kako ide i dala bi mi kojekakve sitnice, poput sapuna, što je u to ratno doba bila velika stvar. Majka Amadeja je zbog mene izložila sebe i cijeli samostan opasnosti. Prekršaji poput pružanja utočišta, pomaganja ili spašavanje Židova kažnjavali su se smrću. Ona je čuvala moju tajnu unatoč opasnosti za sebe i cijelu zajednicu u samostanu. Za činjenicu da sam preživjela strašno vrijeme Drugog svjetskog rata, diplomirala na Hebrejskom sveučilištu, i imam predivnu obitelj, zaslužna je velikodušnost duha, duboka vjera i hrabrost poglavarice majke Amadeje”, svjedoči Zdenka Bienenstock Grünbaum koja danas u 79. godini sretno živi s obitelji u Americi.

Osamnaest godina po završetku Drugoga svjetskog rata, 1963. godine, židovska komisija Yad Vashem ustanovila je projekt kojim bi se širom svijeta dodijelila titula Pravednika među narodima onim nežidovima koji su “stavili na kocku” svoje živote da bi spasili Židove u vrijeme Holokausta. Taj je projekt jedini te vrste u svijetu koji nagrađuje djela onih koji su spašavali Židove tijekom Drugog svjetskog rata. O ovom programu i o Aleji pravednika govori se širom svijeta, a ideja o pravednicima među narodima postala je univerzalnim i važnim simbolom.
Odličje za Pravednike sastoji se od medalje i povelje o priznanju. Ovo priznanje najveće je odličje koje nežidov može primiti od Države Izrael. Ono simbolizira zahvalnost i vječno sjecanje na žrtvu što su je Pravednici podnijeli za spas Židova kao naroda. Stoga je na medalji koja se uručuje Pravedniku upisana talmudska rečenica: “Onaj koji je spasio jednu osobu, kao da je spasio čitav svijet”. Najdublji smisao ovoga odličja je u vječnoj vezi koja nastaje između Pravednika i židovskoga naroda.
Pravo na predlaganje za odličje Pravednika ima spašena osoba i svatko drugi tko zna pojedinosti spašavanja. Postupak za priznavanje vodi se na temelju dokaza, uz svjedočenje osoba koje su bile nazočne spašavanju, odnosno koje su u doba spašavanja imale spoznaju o određenome činu spašavanja. Osoba može biti proglašena Pravednikom i ako trenutno spašavanje nije bilo konačno, odnosno ako je spašena osoba na kraju ipak stradala.
Primjeri spašavanja Židova u rasističkom progonu tijekom Drugoga svjetskog rata podsjećaju da su moralni osjećaj i humana pomoć iznad svakog terora i svakog zastrašivanja. S. M. Amadeja Pavlović i redovnice iz samostana sestara Sv. Križa izložile su se opasnosti kako bi spasile židovsku djevojčicu i židovske žene iz logora u Đakovu. Stoga je poglavarica Amadeja Pavlović proglašena Pravednicom među narodima.