Taj međunarodni skup održao se providonosno baš na blagdan sv. Hildegarde, benediktinke čiji je život „eklatantan primjer sveg bogatstva monaškog života, njegove širine, dubine i mogućnosti koje pruža“, rekla je s. Katarina. Predstavila je javno djelovanje sv. Hildegarde koje obuhvaća tri djelatnosti: prorokovanje, propovijedanje i spisateljstvo. „U svakom od njih Hildegarda je bila vrlo aktivna i zauzeta. Ona je izgovorenom i pisanom riječi služila utjelovljenoj Riječi kojoj je posvetila cijeli svoj život“, poručila je s. Katarina.

„Fascinantno je čime se sve bavila, i to još u 12. st. Hildegarda je bila monahinja, ali i znanstvenica. Teologinja, filozofkinja, pjesnikinja, skladateljica i liječnica. Barbara Newman o njoj piše: Hildegarda je bila jedina žena svog vremena koja je prihvaćena kao tumač kršćanskih istina. Prva žena koja je dobila službeno papino dopuštenje da se bavi teologijom i da piše teološka djela. Mogli bismo reći, prva teologinja. Ona je bila jedina žena koja je održala nekoliko javnih propovijedi uz potporu crkvenih vlasti. Hildegarda je jedina poznata dramaturginja 12. st., jedina skladateljica toga doba čije ime i opus poznajemo. Hildegarda je prva pisala i o ginekološkim problemima. Bila je prva u mnogim stvarima“, istaknula je s. Katarina. U vrijeme kada većina ljudi nije znala čitati ni pisati, a osobito žene, Hildegarda je stvorila vlastito pismo koje je nazvala Lingua Ignota.

„Opus sv. Hildegarde obuhvaća 10 knjiga. Prva je bila Scivias – Upoznaj putove. To je teološko djelo u kojem piše i o svojim vizijama koje su uvelike pridonijele njenom ugledu i slavi. Kada je tadašnji papa Eugen III. pročitao tu knjigu, udijelio je Hildegardi svoj blagoslov i potaknuo je da nastavi zapisivati svoja nadahnuća i spoznaje. To je bio početak njene duge, bogate i plodne spisateljske djelatnosti“, rekla je s. Katarina.

Upravo je spisateljstvo važna djelatnost Hildegarde po kojoj je ona poznata i danas, 800 godina nakon smrti: po svojim brojnim književnim, glazbenim i dramaturškim djelima. „Ona je bila izuzetno plodna spisateljica i zbog toga je aktualna. Izvor njenih spoznaja su božanske objave i vizije koje je imala tijekom cijelog života. Čitavo njeno djelo, Corpus Hildegardicum, jedinstveno je u svakom pogledu. Od izvora na kojem crpi spoznaje, opsežnosti tematike kojom se bavi, načina na koji joj pristupa do jezičnog izričaja“, rekla je s. Katarina.

Svoje duhovno i mistično iskustvo Hildegarda je opisala u tri djela: Scivias – Upoznaj putove (govori o Božjem stvaranju čovjeka, o otkupljenju i načinima na koje se čovjek može približiti Bogu), Liber vitae meditorum – Knjiga životnih zasluga (u obliku dijaloga 35 vrlina, odnosno kreposti, nasuprot 35 poroka, mana te pomoću tog kontrasta pomaže u donošenju ispravne odluke, odnosno potiče na nju) i Liber divinorum operum – Knjiga Božjih djela, u kojoj opisuje odnos Boga prema svijetu i čovjeku.

Njeni himni, antifone i pjesme sakupljeni su u spisu „Simfonija sklada nebeskih objava“. Napisala je i glazbenu dramu Ordo virtutum – Red kreposti te zbirku od 77 pjesama za koje je napisala glazbu i stihove. U područje medicine, prirode i filozofije spadaju spisi Fizika o prirodi, Cause et cure – Uzroci i liječenje koje je pisala dvije godine. Hildegarda je napisala i životopise sv. Ruperta (apostola Austrije i Bavarske) i sv. Izidora te komentar Pravila sv. Benedikta.

Pisanu i duhovnu ostavštinu sv. Hildegarde čini oko 400 pisama koje je razmjenjivala s brojnim suvremenicima: s najznačajnijima i najutjecajnijima kao što su pape, carevi, plemići i crkveni poglavari, do običnog puka. „Najveći broj pisama bio je upućen svećenicima, redovnicima i redovnicama, osobito opatima i opaticama s kojima je dijelila opatsku službu, pa su i njihovi upiti išli najčešće u tom smjeru. Kao opće pravilo iz njenih odgovora vidi se ravnoteža između odgovorne strogosti s jedne strane te blagosti i milosrđa s druge strane, što pokazuje na koji je način ona shvaćala tu službu“, rekla je s. Katarina. Hildegarda se dopisivala i s brojnim biskupima, koji su živjeli i izvan područja srednje Njemačke u kojem je Hildegarda živjela. Hildegarda je pisala trojici papa: Eugenu III., Anastaziju IV. i Aleksandru III.

„Hildegarda čak otvoreno kritizira i opominje papu Anastazija IV. Ime koje se ističe među adresatima Hildegardinih pisama je car Friedrich I. Barbarossa. Njihov je odnos bio turbulentan. Od početnog međusobnog oduševljenja i uvažavanja do razilaženja i konačnog udaljavanja. Nije se ustručavala podsjetiti ga da će i on, car, biti podvrgnut Božjem sudu. Kroz tu prepisku evidentno je da je Hildegarda budno pratila događaje u Crkvi i svijetu ali je u njima i aktivno sudjelovala“, istaknula je Zrno.

Hildegarda (1098.-1179.) rođena je 1. studenoga 1098. g. u Bermesheimu kod Alzeya u Porajnju u Njemačkoj. Bila je deseto dijete u obitelji. Postaje učenica Jute von Sponheim 1. studenog 1106., koja je bila isposnica, živjela je u klauzuri u blizini samostana benediktinaca na Disibodenbergu.

„Hildegarda je od najranijeg djetinjstva bila obdarena vizionarskom sposobnošću izuzetnog intenziteta i dometa koji ju je pratio cijeli život, čime se suvereno služila do kraja svog života. Između 1112. i 1115. g. polaže redovničke zavjete i postaje benediktinka. Trideset godina živi u skrovitosti i pod Jutinim vodstvom, kada je, nakon njene smrti, nasljeđuje u njenoj opatskoj službi. U dobi od 42 godine Hildegarda je pozvana javno istupiti te svoja saznanja stečena putem vizija obznaniti drugima“, rekla je s. Katarina. Benediktinac Volmar iz susjednog samostana bio je njen ispovjednik, duhovnik i vjerni suradnik.

„Od 1141. do 1151. g. piše svoje prvo veliko djelo, Scivias – Upoznaj putove. Prate je nesigurnost i sumnje i zato se obraća Bernardu iz Clairvouxa. Traži njegovo mišljenje i dobiva njegovu podršku. God. 1147. na Sinodi u Trieru papa Eugen III. upoznat je s vizionarskom sposobnošću Hildegarde i njenom spisateljskom djelatnošću. Papa šalje svoje izaslanike da propitaju autentičnost tih božanskih vizija. Nakon pozitivnog odgovora izaslanstva na sinodi u Trieru, čitaju se Hildegardini spisi. Stotine domaćih i stranih sudionika među kojima su brojni kardinali i biskupi, opat Bernard i drugi crkveni uglednici, bili su oduševljeni njenom nadarenošću. Hildegardinu vizionarsku sposobnost i njene spise Bernard smatra nadahnućem i darom Duha Svetoga i cijeloj Crkvi te potiče Papu da prizna njihovu autentičnost, što on i čini. Papa Eugen III. šalje tada Hildegardi Pismo u kojem je ohrabruje i potiče da i dalje zapisuje sve što u duhu spozna te joj izričito daje odobrenje objavljivanja. Tom potvrdom proročkog dara kojim je obdarena s najviše crkvene instance, Hildegarda ja zadobila mir, sigurnost i čvrstinu za kojima je oduvijek čeznula“, rekla je s. Katarina, istaknuvši da je Sinoda u Trieru predstavila Hildegardu široj javnosti.

Glas o njoj sve više se širio i postajala je poznata diljem Europe. „Zbog toga su mnoge mlade djevojke, plemkinje, sve više pristupale u zajednicu te se ona tako brojčano jačala. Stoga se pojavila potreba osnivanja novog samostana jer je ovaj uskoro postao malen za sve koji su se htjeli pridružiti Hildegardi, pod njenim vodstvom u monaškom životu. Tada se Hildegarda odvaja s 20 sestara i odlazi u njihov još nedovršeni samostan na Rupertsbergu u blizini Singena. Nakon 15 godina i taj samostan postaje malen te osniva još jedan.

Kada je Hildegarda ušla u treću dob, njen život je dosegao vrhunac te je, opet potaknuta božanskom vizijom, čula glas koji je poziva ‘Izađi i propovijedaj ljudima Božju riječ’“, rekla je s. Katarina, istaknuvši da su u to vrijeme putovanja bila teška i dugotrajna, nesigurna te je „bilo nečuveno da jedna žena drži javne govore. No, ništa od toga nije je spriječilo da poduzme četiri velika propovjednička putovanja tijekom kojih je posjetila mnoge gradove i u njima propovijedala na trgovima i drugim istaknutim mjestima“.

Propovijedanje dolazi na kraju njenog života u trećoj životnoj dobi, kad je imala 70 godina. „U razdoblju od 1158. do 1173. Hildegarda je posjetila brojne gradove i mjesta te je propovijedala u njihovim katedralama i na trgovima. Hildegarda je vjeru koju je živjela, svjedočila i širila djelima, a isto je učinila i živim obraćanjem puku po brojnim gradovima. Poznate su njene javne propovijedi u Mainzu, Trieru, Kölnu i drugim mjestima. Njeno propovijedanje išlo je prema unutra i prema vani. Zbog duhovnog autoriteta koji ju je krasio svi su je rado slušali, pa i kada je govorila oštrim i strogim glasom. Smatrali su je glasnicom koju je Bog poslao“, rekla je s. Katarina, istaknuvši da je, „prije svega, podsjećala redovničke zajednice i kler da žive u skladu s vlastitim pozivom. U to su se vrijeme pojavili određeni vjerski pokreti i zajednice koji su zastupali radikalnu i rigoroznu vjersku obnovu Crkve te su se sve većim odstupanjem od crkvenog nauka prometnuli u prave sekte. To su bili Katari i Valdenzi. Propovijedali su apostolsko siromaštvo i askezu, zahtijevali odvraćanje od bogatstva i užitaka, jer su svijet smatrali kao vražje djelo. Držali su da je samo dušu Bog stvorio te je ona dobra, a sve zemaljsko, osobito ljudsko tijelo, je loše i nevrijedno. Provodili su strogi asketski život, nastupali nenametljivo i skromno. Time su još više prokazivali slabosti i nedosljednost ondašnjeg svećenstva koje je živjelo prilično svjetovno“, opisala je Zrno.

„Hildegarda je u svojim javnim govorima nastupala kao prava proročica i kao takva je bila prepoznata i prihvaćena. Naziv ‘njemačka proročica’ bio je sinonim za njeno ime tijekom cijelog Srednjeg vijeka. Ne samo da je poznavala stvarno stanje stvari i o tome otvoreno govorila, nego je oštro opominjala i kritizirala i najviše crkvene službenike. Uvijek iz ljubavi i revnosti za Božju čast i spas duša, pozivajući ih na promjenu načina života, tj. na obraćenje“, rekla je s. Katarina.

Jedna od njenih poznatih propovijedi bila je u Trieru 1160. g., tijekom njenog drugog putovanja na blagdan Duhova. „Tisuće ljudi skupilo se ispred katedrale da bi čuli što im ima reći. I propovijed u Kölnu bila je najviše upućena svećenicima. Hildegarda je smatrala da je najbolji lijek protiv krivovjerja uzoran kršćanski život i cjelovit nauk o Božjem stvarateljskom djelu od kojega potječe sve što je na zemlji, pa i ljudsko tijelo“, rekla je s. Katarina.

Proces Hildegardine kanonizacije bio je počeo, no ostao je nedovršen punih 800 godina, „iako se u njemačkom narodu ona tijekom cijelog Srednjeg vijeka častila kao svetica“. Proces je dovršio tek papa Benedikt XVI. koji je pomno proučavao Corpus Hildegardicum.

Benedikt XVI. proglasio je Hildegardu svetom 10. svibnja 2012. g. i odobrio njeno štovanje na razini opće Crkve. Godine 2012., 7. listopada, Papa je proglasio Hildegardu i crkvenom naučiteljicom.

„Benedikt XVI. smatra da njen lik treba i može biti uzor i model za žene u Crkvi koje mogu, po uzoru na nju, dati veliki doprinos tumačenju, učenju i proučavanju teologije. Hildegarda je najznačajnija žena koja se bavila proučavanjem Svetog pisma prije 16. st., u potpunosti ravnopravna teološkim piscima svoga vremena. U svojim djelima najviše se bavi tumačenjem tekstova iz Biblije želeći usmjeriti ljude na put spasenja. Najviše je zaokuplja odnos između Boga, čovjeka i svijeta. Benedikt XVI. ističe kako je sv. Hildegarda cijeli život posvetila obnovi Crkve iznutra koja se ostvaruje ne toliko promjenom struktura, koliko iskrenim duhom pokore i zauzetim hodom obraćenja. U apostolskom pismu u kojem Hildegardu proglašava crkvenom naučiteljicom, Benedikt XVI. ističe njene tri najvažnije uloge: poglavarice samostana, braniteljice Crkve te mističarke i pisca“, rekla je Zrno.

„Govoreći o velikom utjecaju kojeg je imala na svoje suvremenike, vjernike ili istaknute ličnosti svoga vremena, Benedikt XVI. spominje i njen evangelizacijski zanos i žar te zalaganje za reformu Crkve koju je vršila pisanjem i propovijedanjem. Kao žena Crkve, Hildegarda uvijek upućuje na Krista do kojega se dolazi putem kreposnog života i primanja sakramenata, na čijem se vrhu nalazi euharistija. Benedikt XVI. ističe i Hildegardinu mnogostruku aktualnost za naše vrijeme. Nadahnjujući se na njenom životu, ona pruža poticaje za vlastiti“, rekla je s. Katarina.

Benedikt XVI. upućuje na Hildegardino „promišljanje o Kristovom otajstvu promatrano u njegovoj ljepoti, dijalog Crkve i teologije sa suvremenom kulturom, znanošću i umjetnošću, ideal posvećenog života kao mogućnosti ljudskog ostvarenja, vrednovanje liturgije kao slavlje života. Njene ideje o reformi Crkve, ne kao stalne promjene struktura, nego kao obraćenje srca i njene osjetljivosti za prirodu čije zakone treba štititi, a ne kršiti. Benedikt XVI. ističe iznimnu važnost lika Hildegarde za žene općenito, s naglaskom na one unutar Crkve. Kaže, njezin lik rasvjetljuje prisutnost žene u Crkvi i društvu pod vidom znanstvenog istraživanja i pastoralnog djelovanja. Njeno umijeće govora onima koji su daleko od vjere i Crkve čine Hildegardu vjerodostojnim svjedokom nove evangelizacije te i nas na to potiče“, zaključila je s. Katarina Zrno.