S Kristom u treće tisućljeće na svojim ognjištima i u svojim svetištima

Katolička braćo i sestre u biskupijama Bosne i Hercegovine!

1. Vi koji čitate vjerski tisak ili slušate hrvatski program vatikanskog radija, koji prenosi i hrvatska radio postaja “Vrhbosna” iz Sarajeva, znadete da je papa Ivan Pavao II. apostolskim pismom Nadolaskom trećeg tisućljeća (Tertio millennio adveniente – kratica TMA) od 10. studenog 1994. najavio trogodišnju pripremu za veliki jubilej 2000. kada slavimo svršetak drugog tisućljeća od utjelovljenja Sina Božjega te početak trećeg tisućljeća kršćanstva. Također znadete da su godine 1995. i 1996. bile vrijeme predpripreme u kojem su katolici diljem svijeta obavljali osobni i zajednički ispit savjesti, svjesni da je “priznavanje jučerašnjih propusta čin iskrenosti i hrabrosti” (TMA, 33). Mi u biskupijama banjolučkoj, mostarsko-duvanjskoj, trebinjsko-mrkanskoj i vrhbosanskoj tada smo još bili pod teretom rata koji je bjesnio ili upravo bio obustavljen pa se nismo mogli dovoljno odazvati na predpripremni dio ovog Papina poziva.
Ove posljednje tri godine dvadesetog stoljeća vrijeme je pripreme. Godina 1997. posvećena je Kristu Gospodinu “u kojem Bog ne samo da govori čovjeku, nego ga traži” (TMA, 7). Godina 1998. bit će posvećena Duhu Svetome kao glavnom djelatniku nove evangelizacije obnovitelju vjerničke nade. Godina 1999. bit će posvećena Bogu Ocu, kada ćemo obnoviti svijest da hodočastimo u kuću Očevu (usp. br. 49), ali i gradimo civilizaciju Ijubavi u dijalogu sa sljedbenicima drugih religija i svim ljudima dobre volje (usp. br. 52).
Premda ratne rane u našim obiteljima i župama još krvare, želimo se kao katolički vjernici uključiti u program sveopće Crkve, posebno Crkve među Hrvatima. Produbljujemo i svjedočimo svoju vjeru u Krista tijekom ove godine. U ovoj pastirskoj poslanici mi, vaši biskupi, želimo s vama promotriti duboko značenje Kristova utjelovljenja, zatim izložiti kako krsna vjera pomaže da ostanemo na svojim ognjištima i okupljamo se u svojim svetištima. U trećem dijelu pozivamo vas na duhovnu pripremu za pohod Svetog Oca Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine te preko Sarajeva svima katolicima i ostalim građanima naše zemlje.

Krsnom vjerom pridruženi smo Kristu u Crkvi
2. Podsjetimo se da godine brojimo od Kristova rođenja. Ne samo mi kršćani, nego i većina sljedbenika drugih religija, jer su preko svojih država okupljeni u organizaciji Ujedinjenih naroda koja se služi kršćanskim kalendarom kao zajedničkim. Pri tome pojedine velike religije i kulture zadržavaju također svoj posebni kalendar za uporabu u svojoj religijskoj ili kulturnoj zajednici. Nalazimo se dakle u godini 1997. poslije Kristova rođenja. Ovo znakovito brojanje godina od Kristova dolaska u svijet Sveti Otac smatra “znakom jedinstvenog prinosa što ga je općoj povijesti donijelo rođenje Isusa iz Nazareta” (TMA, 15).

Utjelovljenjem je Sin Božji postao članom Ijudske obitelji
3. Svake nedjelje u misnom Vjerovanju ispovijedamo da kao pojedinci i zajednica vjerujemo u “Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega” koji se “utjelovio po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom”. Tako su vjeru Crkve o Kristu protumačili biskupi sabrani na prvom općem Saboru u Niceji g. 325. Tada se kršćanstvo, izniklo na području Palestine u okviru obnove židovske vjere u Boga jedinoga, trebalo otvoriti Ijudima iz grčkog i rimskog kulturnog kruga i cijeloga svijeta. Otajstvu utjelovljenja Sina Božjega mi ispovijedamo i kada molimo treći zaziv molitve “Anđeo Gospodnji” koju su nas učili naši roditelji: “I Riječ tijelom postala – i prebivala među nama!” Utjelovljenjem je Sin Božji uzeo naše Ijudsko tijelo, postao članom jedne ljudske obitelji i jednog naroda. Prihvatio je “lik Sluge postavši Ijudima sličan” kako kaže sv. Pavao (Fil 2,7). Utjelovljenjem te kasnije mukom, smrću i uskrsnućem postao je samilosni i ovjerovljeni veliki svećenik novoga saveza (usp. Heb 2,17) te “supatnik u našim slabostima, poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (Heb 4,15).

4. Mi, kršćani, sa sljedbenicima židovstva i islama vjerujemo da postoji samo jedan Bog koji je svijet stvorio i kojemu mi slobodni ljudi odgovaramo za dobra i zla djela učinjena tijekom zemaljskog života. Međutim, za kršćane je sržna istina vjera u utjelovljenje Sina Božjega: “Božja se Ijubav prema nama pokazala u tome što je Otac poslao jedinorođenog Sina na svijet da, postavši čovjekom, otkupi, preporodi i u jedno skupi sav Ijudski rod!” (UR 2). Drugi vatikanski sabor uči da jedino u misteriju utjelovljene Riječi Božje postaje jasan i misterij čovjeka. Utjelovljeni Sin Božji “objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva” (GS 22).

5. Sin Božji ne samo da je postao pravim čovjekom po utjelovljenju, nego je i ostao čovjek u svom proslavljenom stanju u koje je ušao po smrti i uskrsnuću. Zato ga kršćanska vjera naziva savršenim čovjekom po kojem Bog obnavlja i ujedinjuje Ijudski rod i stvoreni svijet. Drugi vatikanski sabor uči: “Riječ, naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom, da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji” (GS 45) Utjelovljenje je počelo u “punini vremena” (Gal 4,4) kad je Djevica Marija začela Sina Božjega po Duhu Svetom, ali ono traje kroz svu povijest čovječanstva. Ovaj spasenjski događaj povezujemo s Kristovim mesijanskim djelovanjem, te s njegovom smrću i uskrsnućem za nas ljude svih naraštaja i naroda. Zato Sveti Otac želi da u ovoj godini posvećenoj Kristu dublje upoznajemo Gospodina u kojeg vjerujemo. To možemo činiti pozornim slušanjem i razmatranjem riječi Božje u osobnom čitanju Novoga zavjeta i u liturgijskim slavljima. Papa Ivan Pavao II. kaže: “Da bi upoznali pravi Kristov identitet, potrebno je da se kršćani, prije svega tijekom ove godine, vraćaju obnovljenim zanimanjem na Bibliju, bilo preko svete liturgije, krcate božanskim riječima, bilo preko boguodana čitanja, bilo preko inicijativa i drugih pomagala” (TMA, 39). U tom smislu ističe Sveti Otac da Bog u Kristu ljudima i danas govori te ih traži, jer “nije daleko ni od koga od nas”, kako reče sv. Pavao u govoru Atenjanima (Dj 17,27).

Krštenjem smo osposobljeni za slavljenje euharistije kao temelja zajedništva
6. Papa nas također zove da u ovoj godini ponovno otkrijemo otajstvo krštenja “kao temelj kršćanske egzistencije prema riječi apostola: “Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste” (Gal,3,27) (TMA, 41). Krštenje je osobno pridruženje Kristu raspetom i uskrslom. Makar mi bili kršteni kao mala djeca, snagom vjere svojih roditelja i vjere Crkve u koju smo kršteni mi po ovom sakramentu bivamo “opečaćeni Duhom” (usp. Ef 1, 13) i zato duhovno preporođeni, zauvijek obilježeni kao Božji sinovi i kćeri. Po katoličkom odgoju mi smo u djetinjstvu i mladosti upoznali svoju krsnu vjeru te je slobodno prihvatili i u njoj želimo ustrajati. Zato, biti kršten u Kristu znači biti trajno povezan s utjelovljenim Sinom Božjim te sa sv. Pavlom zahvalno ponavljati: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. Što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene (Gal 2, 20).

7. Dok potiče na ponovno otkrivanje krštenja kao temelja kršćanske egzistencije Ivan Pavao II. upozorava da ne možemo biti kršteni u Krista raspetoga i uskrslog, a da se ne krštavamo i u Crkvu koja je tijelo Kristovo sastavljeno od različitih udova. Pri tome upućuje na Katekizam Katoličke Crkve iz g. 1992., koji uči da je krštenje: “Temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i s onima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom” (TMA, 41; Katekizam 1271). Crkva je zajednica krštenih koji svakog prvog dana u tjednu slave euharistiju kao spomen i nazočnost Isusove smrti i uskrsnuća. Tko nije kršten, ne može valjano i plodno primati druge sakramente niti slaviti euharistiju kao izvor i vrhunac svega djelovanja Crkve (usp. SC 10). Katekizam ističe: “Sudjelovanje u zajedničkom euharistijskom slavlju dana Gospodnjega svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Vjernici tako svjedoče svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi. Istovremeno svjedoče Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Jedni druge učvršćuju uz potporu Duha Svetoga” (Katekizam, 2182). Zato molimo svećenike da u ovoj godini posvećenoj Kristu Gospodinu što bolje pripravljaju župna euharistijska slavlja raspoređujući uloge pojedincima i skupinama kako bi sva župa svjesno, djelatno i plodno slavila ovo središnje otajstvo naše vjere po kojem se Crkva događa i izgrađuje. Molimo vjernike da svoju krsnu pridruženost Kristu i Crkvi iskazuju i učvršćuju redovnim sudjelovanjem na nedjeljnoj euharisitji.

Gospa nas u svetištima okuplja oko Isusa
8. Kao Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini rado se odazivamo Papinu pozivu na pripremu za ulazak u treće tisućljeće kršćanstva. Činimo to pod geslom: “S Kristom u treće tisućljeće na svojim ognjištima i u svojim svetištima!” Svi imamo pravo i dužnost vraćati se “na svoju očevinu, svatko svom rodu” (Lev, 25,10), nastavljajući svoje ljudsko življenje i vjerničko poslanje u mjestima gdje smo po Božjoj providnosti rođeni ili tijekom predratnih godina doselili. Radujemo se s onom hrvatskom katoličkom braćom i sestrama koji su na području gdje živi većinsko hrvatsko stanovništvo pa će moći svoj vjerski i narodni identitet nesmetano njegovati uz poštovanje Ijudskih, nacionalnih i vjerskih prava ostalih sugrađana. Međutim, i onima koji su se nakon daytonskih ugovora, u Bosni i Hercegovini našli u mješovitim kantonima ili su manjina na području drugog naroda, treba biti zajamčeno da ostanu svoji na svome, crpeći iz katoličke vjere snagu da svoju vjersku, nacionalnu i kulturnu baštinu njeguju, bez straha i stida pred sugrađanima većinske vjere i narodnosti. Svi trebamo učiti prema drugima i drugačijima postupati onako kako želimo da oni postupaju prema nama. Na to nas zove Gospodin Isus: “Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7,12).

Svetišta su mjesta naše vjere i međusobna bodrenja
9. Gospina i druga svetišta diljem naših biskupija stoljećima su bila mjesta naše vjere, pobožnosti, našega katoličkog okupljanja i međusobna bodrenja. Neka su od njih razorena tijekom ovoga rata i zasad nam nije dopušteno obnavljati ih niti se okupljati na njihovim ruševinama. Ona, pak, koja su ostala čitava – ili porušena ali dostupna – i dalje nas zovu na hodočašćenje Gospi, Isusovoj majci. U tim i drugim svetištima naši su djedovi i očevi ispunjali svoje zavjete, ponizno pristupali sakramentu pomirenja s Bogom, pričešćivali se i vraćali na svoja ognjišta okrijepljeni sakramentima Crkve i ojačani vjerničkim zajedništvom. U ovoj godini posvećenoj Kristu Gospodinu, upoznavajmo na svojim hodočašćima onoga koji je za nas umro i uskrsnuo te koji u svom proslavljenom stanju ostaje nazočan u svojoj Crkvi.

10. Gospa nas zove da se ovog Ijeta i u godinama koje dolaze okupljamo u svojim svetištima oko Isusa. Ona je lsusova Majka ali i vjerna učenica koja se, slijedeći Isusa, trudila riječ Božju slušati i obdržavati (usp. Lk 11,27-28). Papa u svom apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća više puta navodi usklik iz poslanice Hebrejima; “Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13, 8). Ovo je sveti pisac rekao prvim kršćanima koji su doživjeli smrt svojih predstojnika i zapostavljanje od strane sugrađana većinske, poganske vjere. U kontekstu cijele ove poslanice to znači da proslavljeni Isus ostaje trajno veliki svećenik koji ljude zagovara pred Bogom Ocem te je u isto vrijeme prisutan u zajednici svojih krštenika. Drugdje isti sveti pisac kaže: “Ne propuštajmo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što vidite da, se bliži Dan” (Heb 10,25). lsus je stalno prisutan među nama upravo u našim biskupijskim svetištima i u našim nedjeljnim euharistijskim slavljima. Okupljajući se svake nedjelje i blagdana oko njega u svojim župama te na velike svetkovine Gospe i naših svetih zaštitnika u svojim svetištima mi ostajemo i sve više postajemo katolički kršćani, kojima je Božja providnost namijenila da živimo u Bosni i Hercegovini, na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće kršćanstva.

Kristov namjesnik dolazi nas učvrstiti u vjeri
11. Poznato vam je, draga braćo i sestre, da je lvan Pavao II. kao vrhovni vidljivi poglavar Katoličke Crkve i Kristov namjesnik na zemlji žarko želio pohoditi Sarajevo tijekom rata koji je u našim krajevima bjesnio od listopada 1991. do prosinca, 1995. Primivši poziv nas biskupa i političkih vlasti te dobivši obećanje da će barem na jedan dan biti obustavljeno ratno nasilje nad opkoljenim Sarajevom, on je to želio učiniti na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1994, pred svoj pastirski pohod Crkvi u Republici Hrvatskoj. Međutim, zbog poznatih razloga Papa je odgodio svoj pastirski pohod Sarajevu. Odgodio, ne otkazao. Nakon izbora u Bosni i Hercegovini u rujnu 1996. predstavnici građanskih vlasti obnovili su Papi poziv da pohodi Bosnu i Hercegovinu, a apostolski nuncij mons. Francesco Monterisi prilikom boravka u Sarajevu svršetkom siječnja ove godine službeno je proglasio da nam Sveti Otac dolazi 13. travnja, na treću uskrsnu nedjelju. Na Malu Gospu g. 1994. Sveti je Otac za vrijeme svoje mise u Castel Gandolfu pročitao na hrvatskom homiliju koju nam je kanio uputiti i ona je bila izravno prenošena radio valovima. Na kraju te mise rekao nam je svima na jeziku naših pradjedova: “Svima poručujem; gledajte s pouzdanjem na budnost Crkve u Bosni i Hercegovini. Papa koji je danas s vama, bit će i nadalje blizu duhom i podržavat će vaše napore da obnovite na ovom području solidarnu bratsku zajednicu” (IVAN PAVAO ll: Govori u Hrvatskoj, Zagreb 1994; str. 55).

Hodočasnik mira, pravde, ljubavi i dijaloga
12. Pozivamo svećenike i vjernike na molitvu za uspješni pastirski pohod lvana Pavla Il. Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine te time katolicima i svima građanima ove zemlje. Želimo podsjetiti kako Papa gleda na svoja pastirska putovanja te iznijeti što očekujemo od njegova pohoda Sarajevu. Uočimo da ih sam Sveti Otac naziva hodočašćima ili pastirskim putovanjima. On hodočasti u svetišta pojedinih naroda i krajeva da s biskupima i vjernicima tog naroda proslavi važne obljetnice ili obilježi događaje koji su značajni za Crkvu i društvo u tom narodu. U apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća kaže da je njegov predšasnik Pavao VI. obavio devet apostolskih putovanja kao “važan element u nastojanju ostvarivanja Drugog vatikanskog koncila”. Ovaj Papa proširio je taj program te kaže: “Hodočašća su postala sistematska, dosižući sve mjesne Crkve na svim kontinentima, s jednom pažljivom brigom za razvoj ekumenskih odnosa s kršćanima drugih vjeroispovijesti. …U sadašnjem času, među ciljevima živo željenog hodočašća tu su, osim Sarajeva u Bosni i Hercegovini, Srednji Istok: Libanon, Jeruzalem i Sveta zemlja” (TMA, 24). Papa je vrhovni pastir Crkve koji na apostolskim putovanjima učvršćuje u vjeri svoju braću i sestre, nastavljajući u naše dane ono što je Isus naložio Petru na posljednjoj večeri (usp. Lk 22,32). On se susreće s izabranim političkim predstavnicima naroda i država te vjerskim poglavarima kršćana koji nisu u punom zajedništvu sa Svetom Stolicom, kao i s predstavnicima nekršćanskih religija. Svuda dolazi kao glasnik mira, pravde, ljubavi i dijaloga.

Zauzimanje Pape i Svete Stolice za pravedan mir u Bosni i Hercegovini
13. Sveta Stolica s bolju je pratila od početka nepravedni rat na području Bosne i Hercegovine te branila pravo naroda da sami odlučuju o svojoj političkoj sudbini. Zato je poduprla traženje Europske zajednice da demokratski izabrane vlasti u BiH referendumom omoguće građanima izjašnjenje o samostalnosti svoje države. A kad je taj referendum proveden, tražila je od iste Europske zajednice da zaštiti suverenitet i cjelovitost te nove države u Europi. To su osobito isticali predstavnici Svete Stolice u različitim ustanovama Europe i Ujedinjenih naroda tijekom 1992. godine. Već 20. kolovoza 1992. izdano je priopćenje o uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine (usp. The Action of the Holy See in Bosnian Conflict, Librerla editrice vaticana 1994, 9). Papa je u svojim nagovorima nedjeljom ili redovitim susretima s hodočasnicima srijedom upozoravao svjetsku i katoličku javnost na strahote rata u našoj zemlji. Svim svojim autoritetom tražio je da se zaustavi nasilje i poručivao nam da nismo sami u svojim patnjama. Posebno je poticao karitativne i humanitarne organizacije da prikupljaju hranu, lijekove i druga sredstva nužna za preživljavanje pučanstva pogođenog ratom.

14. Zašto Papa tako uporno želi doći u Sarajevo? Bez obzira da li katolici u nekoj zemlji tvore većinu stanovništva ili su tek neznatna manjina, on u prvom redu prilikom svojih pastirskih pohoda dolazi ohrabriti u vjeri i katoličkom zajedništvu biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike laike u pojedinoj Crkvi i zemlji. Bit će prilika da se s njime susretnemo kao s duhovnim ocem i pastirom, da s njime slavimo euharistiju kao središnji čin i događaj Crkve u pojedinoj biskupiji ili župi te da mu iznesemo svoje patnje, strahove i nade.
Kad dođe među nas, uputit će nam očinsku riječ vjere i utjehe, vodeći računa o onome što smo tijekom rata pretrpjeli te o našem sadašnjem stanju. Moleći za jedinstvo vjere i ljubavi, Papino ime spominjemo u svakoj misi, jer vjerujemo da je misa zaista puna duhovna gozba i žrtva tek ako priznajemo službu onoga kojemu kao Petrovu nasljedniku Isus povjerava da pase njegove ovce. Bit će ovo prvi pohod vrhovnog vidljivog Pastira Bosni i Hercegovini, jedinstvena mogućnost da s njime slavimo sveta otajstva svoje vjere. Zato će biti potrebno da uz molitvu za uspješan Papin pohod sjedištu naše crkvene pokrajine u što većem broju dođemo na misu sa Svetim Ocem u Sarajevo.

Kakvu Bosnu i Hercegovinu s Papom želimo i podupiremo?
15. Papa se na svojim apostolskim putovanjima susreće i s političkim predstavnicima pojedine države. To će se dogoditi i prilikom njegova pohoda Sarajevu. Samim pozivom Papi da dođe u Sarajevo te spremnošću da osiguraju vanjski red i mir prilikom njegova dolaska, naši politički predstavnici pokazuju da drže do Pape kao duhovnog i moralnog autoriteta našeg vremena. Pozivom Papi pokazuju da trebaju potporu Svete Stolice i međunarodne političke zajednice za provedbu mirovnih ugovora i zaštitu ljudskih i građanskih prava svih stanovnika ove zemlje. Papa ovoj zemlji i njezinim predstavnicima izražava svoje poštovanje i solidarnost, ali i traži zbiljsko zauzimanje za povratak protjeranih u njihove kuće, za sigurnost pojedinaca i obitelji bez obzira da li žive na području gdje je njihov narod većinski ili su manjina na području drugog naroda. Papa samim svojim dolaskom među nas iz Sarajeva upućuje poziv za pomoć Bosni i Hercegovini, kako bi svi radno sposobni stanovnici ove zemlje mogli od rada svojih ruku izdržavati sebe i svoje obitelji, a ne ovisiti samo od humanitarne pomoći.

16. Papa se na svojim putovanjima također susreće s poglavarima drugih kršćanskih Crkava i zajednica te s vjerskim poglavarima nekršćanskih religija. U Bosni i Hercegovini stoljećima žive vjernici katoličke, pravoslavne, židovske i muslimanske vjere. S pripadnicima drugih vjera mi katolici dijelimo ovu zemlju sa svim njezinim prirodnim i kulturnim bogatstvima. Nažalost, i ovdje se u prošlosti sve do danas događalo da su protivnici zajedničkog života, izvana i iznutra, znali zlorabiti samorazumljive različitosti i pretvarati ih u napetosti, čak i sukobe.
Papa čvrsto vjeruje da vjerske zajednice mogu pridonositi izgradnji mira i međusobna poštovanja, a da pri tome svaka ostaje vjerna svome povijesnom korijenu i poslanju. “Baš pod ekumenskim vidom, ova će godina – kaže Papa – biti jako važna da se zajedno upravi pogled Kristu jedinom Gospodinu u nastojanju da u Njemu postanemo jedno, prema njegovoj molitvi Ocu” (TMA, 41). Nas katolike u ovoj zemlji naša vjera zadužuje da gajimo dobre odnose s pravoslavcima, jer smo krsnom vjerom priključeni istom Kristu Gospodinu i jer molimo u istom Očenašu: “Oprosti nam kao što i mi opraštamo”.
Otkako je god. 1986. u Asizu okupio predstavnike velikih religija na post i molitvu za mir u svijetu, Ivan Pavao II. sve se češće susreće s predstavnicima nekršćanskih religija. On u tome provodi nauk Drugoga vatikanskog sabora, posebno Deklaracije o vjerskoj slobodi i Deklaracije o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Od nas katolika on očekuje pri svršetku drugog kršćanskog tisućljeća da s poštovanjem susrećemo sljedbenike drugih religija, židova i muslimana, te da s njima surađujemo na opće dobro i vodimo životni dijalog; “Uočnica Dvotisućljeća bit će velika prilika, napose u svjetlu događaja ovih posljednjih desetljeća, za međureligijski dijalog, prema jasnim uputama što ih je dao Drugi vatikanski koncil” (TMA, 53).

17. Sve su to razlozi da s radošću i nadom čekamo Papin apostolski dolazak u Sarajevo, da se molimo za samog papu i sve koji pripravljaju njegovo putovanje te da se u što većem broju 13. travnja okupimo u Sarajevu.
Molimo svećenike da svojim vjernicima protumače ovu našu pastirsku poslanicu te da na razini svojih župa poduzmu inicijative kojima se mi Hrvati katolici Bosne i Hercegovine uključujemo u proslavu Kristove godine pred svršetak drugog tisućljeća te posebno spremamo za Papin pohod nama katolicima i ostalim ljudima ove zemlje.
Sveti Pavao kaže da nas je u Kristu Bog “blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima” (Ef 1,3), i to “na hvalu Slave svoje milosti” (Ef 1,6,12,14). Dok blagoslivljamo Boga za krsnu pridruženost Kristu u Crkvi, za ovo što jesmo u Kristu, zazivamo Božji blagoslov na sve svoje vjernike i svećenike.
U Sarajevu, 5. veljače 1997.

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski
i predsjednik Biskupske konferencije BiH
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski
i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski