SAMO U KRISTU SPAŠEN ČOVJEK, SRETAN JE ČOVJEK

“Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. (…) Ovo je noć o kojoj je pisano: #!I noć će biti rasvijetljena kao dan#!. (…) Ovo je noć u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje… Neka jekne trublja spasenja! Neka se raduje zemlja tolikim obasjana bljeskom i neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka!”

Draga braćo i sestre!

Tim riječima Crkva pjeva kao zajednica spašenih hvalospjev uskrsnoj svijeći i proglašava otajstvo Kristova uskrsnuća. Jer Bog Isusa iz Nazareta, koga smakoše objesivši ga na stup, uskrisi treći dan, oslobodivši ga grozote smrti (usp. Dj 10,39-40) i grob mu osta prazan. Ta vjera, vjera u uskrsnuće Kristovo, jamstvo je i našeg uskrsnuća i jest sama bit kršćanske vjere i identiteta jednog kršćanina.

Istina, karakteristični znak i simbol kršćanstva kroz povijest postao je križ. Križ jeste simbol spasenja koje nam je pribavio i koje nam nudi Isus Krist. No, i sv. Pavao tvrdi: “Ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera vaša” (1 Kor 15,17). Isusa, koji je bio razapet i umro na križu, uskrsnuće čini vjerodostojnim, ono mu daje legitimitet Sina Božjega. Jedinstvenost njegova uskrsnuća objavljuje ga kao Gospodina i Krista. To nipošto ne umanjuje važnost muke i smrti Isusove, nego naglašava novost i važnost uskrsnuća. Bez uskrsnuća ni križ nema smisla.

Kršćanin je čovjek koji ishodi iz vjere u Kristovo uskrsnuće, koje je temelj uskrsnuća i svakoga čovjeka te uskrsne preobrazbe cjelokupne stvorene stvarnosti.

Ukoliko na trenutak u mislima siđemo u svoj vlastiti grob i stvarnost pokušamo gledati iz perspektive groba čijoj ćemo tami i ništavilu biti prepušteni, te ukoliko u tom grobu pokušamo prepoznati Kristovu prisutnost i otvoriti se poruci uskrsnuća – što se događa? Uskrsna poruka i s našeg groba diže kamen kojim smo bili zatvoreni te u naš grob ulazi svjetlo nade. Pucaju okovi ništavila kojemu smo prepušteni i otvaraju se nova neslućena obzorja. Besmisao postaje smisao, grob ostaje prazan, a smrt se predstavlja kao vrata novoga rođenja. Prepoznajemo se novostvorenim bićem koje iz groba uzlazi u nebesku slavu i u zajedništvo božanskoga Trojstvenog života.

Stoga otajstvo uskrsnuća daje smisao našem životu i budi u nama nadu i pouzdanje. Poručuje nam da ljudski život i svi životni križevi i padovi, da sve nedaće što ih susrećemo na osobnom i društvenom području života imaju smisla. Vjerovati u uskrsnuće znači gledati dalje od groba, preko groba. Vjerovati u uskrsnuće znači otvoriti se i – otvarajući se – u čovjeku Isusu Kristu prepoznati Boga. Vjerovati u uskrsnuće znači izići iz zatvorenosti u sebe, iz vlastitih ideja i nereda u kojega se zatvaramo. To znači otvoriti se snazi Duha Krista Uskrsloga i ljudima s kojima se Krist poistovjetio u otajstvu svoga utjelovljenja te se radovati životu i onda kad je teško. To znači dopustiti onima koje smo proglasili mrtvima da ponovno ožive, a pokojnike ne tražiti na mjestima njihova ukopa. Ne kaže li anđeo uskrsnog jutra: “Zašto tražite živoga među mrtvima?” Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u mogućnost obraćenja, pomagati palima da ustanu, malenima da odrastu, razočaranima i ogorčenima pokazivati smisao samodarivanja i umiranja. I imati hrabrost sâm biti gubitnik! Samo u Kristu spašen čovjek, sretan je čovjek.

U Kristu spašen čovjek, sretan je čovjek. Dopustimo si draga braćo i sestre, dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjeroučitelji i iskreni tražitelji Boga iskusiti tu divnu radost spašenih u Kristu.

Vašim srcima želimo mir i radost uskrsnog jutra. Aleluja!

Đakovo, o Uskrsu 2002.

† Marin, biskup