Sedam imperativa psalma 99

Kateheza br. 62 – Radost onih koji ulaze u hram
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 99
“Kliči Jahvi, zemljo sva! / Služite Jahvi u veselju! / Pred lice mu dođite / s radosnim klicanjem! / Znajte da je Jahve Bog: / on nas stvori, i mi smo njegovi, / njegov smo narod i ovce paše njegove. / Uđite s hvalama na vrata njegova, / u dvore njegove s pjesmama; / hvalite ga, ime mu slavite! / Jer dobar je Jahve, / dovijeka je ljubav njegova, / od koljena do koljena vjernost njegova”.

1. U ozračju radosti i slavlja koje se produljuje u ovome posljednjem tjednu božićnog vremena želimo nastaviti naše razmatranje nad časoslovom. Zadržat ćemo se danas na upravo pročitanom psalmu 99., koji sačinjava radosni poziv na slavljenje Gospodina, pastira svoga naroda.
Sedam imperativa dijele čitavu kompoziciju po stihovima i potiču vjerničku zajednicu da, u bogoslužju, slavi Boga ljubavi i saveza: kliči, služite, pred lice mu dođite, znajte, uđite na vrata njegova, hvalite ga, ime mu slavite. Može se predstaviti liturgijska procesija, koja ulazi u hram na Sionu da izvrši obred u čast Gospodinu (usp. Ps 14; 23; 94). U tom se psalmu ukrštaju neke karakteristične riječi da bi se istaknula povezanost savezom koja postoji između Boga i Izraela. Ističe se prije svega puna pripadnost Bogu: “mi smo njegovi, njegov smo narod” (Ps 99,3), tvrdnja protkana ponosom i ujedno poniznošću, jer je Izrael predstavljen kao “ovce paše njegove” (isto). U nekim tekstovima nalazimo izraz odgovarajućeg odnosa: “Gospodin je Bog naš” (usp. Ps 94,7). Nalazimo potom rječnik odnosa ljubavi, onog “milosrđa” i “vjernosti”, ujedinjenih s “dobrotom” (usp. Ps 99,5), koji su u hebrejskom izvorniku formulirani upravo kao izrazi tipični za savez, koji povezuje Izrael s njegovim Bogom.

2. Prikazane su također koordinate prostora i vremena. S jedne se strane, naime, pred nama pojavljuje čitava zemlja koja sa svojim stanovnicima slavi Boga (usp. r. 2); potom se obzor sužava na sveti prostor jeruzalemskog hrama s njegovim dvorima i njegovim vratima (usp. r. 4), gdje je okupljena zajednica u molitvi. S druge strane, naznačuje se hram u njegove tri temeljne dimenzije: prošlost stvaranja (“on nas stvori”, r. 3), sadašnjost saveza i bogoslužja (“i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove”, isto) i, na kraju, budućnost u kojoj se Gospodinova milosrdna vjernost proteže “od koljena do koljena”, “dovijeka” (r. 5).

3. Zaustavimo se sada nakratko na sedam imperativa koji čine dugi poziv na slavljenje Boga i zauzimaju gotovo čitav psalam (usp. rr. 2-4) prije no što pronađu, u posljednjem retku, svoje obrazloženje u veličanju Boga, kojeg se razmatra u njegovu najprisnijem i najdubljem identitetu. Prvi se poziv sastoji u radosnom klicanju kojim je zahvaćena čitava zemlja u hvalospjevu Stvoritelju. Kada molimo, moramo oćutjeti sklad sa svim moliteljima koji, na različitim jezicima i u različitim oblicima, veličaju jednoga Gospodina: “Jer”, kao što kaže prorok Malahija, “od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima – govori Jahve nad Vojskama” (1,11).

4. Dolaze, potom, neki pozivi liturgijskoga i obrednog karaktera: “služiti”, “doći pred lice” i “ući na vrata” hrama. To su glagoli koji, smjerajući također na kraljevske prijeme, opisuju različite geste koje vjernici čine kada ulaze u svetište na Sionu da bi sudjelovali u zajedničkoj molitvi. Nakon pjesme svega svijeta, bogoslužje slavi Božji narod, “ovce paše njegove”, njegova “predraga svojina mimo sve narode” (Izl 19,5).
Poziv “uđite s hvalama na vrata njegova” i “s pjesmama” podsjeća nas na odlomak iz Otajstava svetog Ambrozija, gdje su opisani krštenici koji pristupaju oltaru: “Očišćen narod prilazi Kristovim oltarima govoreći: “I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj” (Ps 42,4). Odloživši dakle ostatke ukorijenjena grijeha, narod obnovljen u svojoj mladosti poput orla, hita da sudjeluje u tome nebeskom zboru. Dolazi dakle i, videći presveti oltar prikladno pripravljen, kliče: “Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju” (Ps 22,1-2)” (Opere dogmatiche III, SAEMO 17, str. 158-159).

5. Ostali imperativi, rasuti u tekstu tog psalma, iznova predlažu temeljne vjerničke stavove molitelja: znati, hvaliti, blagoslivljati. Glagol znati izražava sadržaj ispovijedanja vjere u jednog Boga. Moramo, doista, proglašavati da je samo “Jahve Bog” (Ps 99,3), boreći se protiv svakog idolopoklonstva i svake ljudske oholosti i moći koja mu se suprotstavlja.
Završetak ostalih glagola, to jest hvaliti blagoslivljati, jednako je “ime” Gospodnje (usp. r. 4), odnosno njegova osoba, njegova djelotvorna i spasiteljska prisutnost. U tom svjetlu psalam u završnici dolazi do svečanog veličanja Boga, što je neka vrsta ispovijedanja vjere: Gospodin je dobar i njegova nas vjernost neće nikada napustiti, jer je on uvijek spreman podržati nas svojom milosrdnom ljubavlju. S tim moliteljskim pouzdanjem molitelj se prepušta zagrljaju svog Boga: “Kušajte i vidite kako dobar je Jahve”, kaže na drugom mjestu psalmist, “blago čovjeku koji se njemu utječe” (Ps 33,9; usp. 1 Pt 2,3).