Selilaštvo: znak vremena

Draga braćo i sestre!

Prije četrdeset godina zaključen je Drugi vatikanski ekumenski sabor, čiji se bogati nauk širi na tolika polja crkvenoga života. Posebice je u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes razvijena pozorna analiza složene stvarnosti suvremenoga svijeta, te se u njoj traže prikladni putovi da se ljudima današnjice približi evanđeoska poruka.

U tom cilju, prihvativši poziv blaženoga Ivana XXIII., koncilski su oci nakanili proučavati znakove vremena, tumačeći ih u svjetlu evanđelja, kako bi novim naraštajima ponudili mogućnost pravilnoga odgovora na trajna pitanja o smislu sadašnjega i budućega života te o pravičnom ustroju društvenih odnosa (usp. Gaudium et spes, br. 4). Među znakove vremena koji su danas posebno prepoznatljivi, svakako valja ubrojiti selilaštvo.

To je pojava koja je tijekom nedavno završenoga stoljeća uzela jedno, tako reći, strukturalno obličje, postavši značajnim obilježjem tržišta rada na svjetskoj razini, što je posljedica, među ostalim, i snažnoga poticaja od strane globalizacije.

Naravno, u ovaj “znak vremena” ugrađuju se različiti sastavni dijelovi. On obuhvaća, doista, kako unutarnje tako i međunarodno selilaštvo, prisilno i dragovoljno, zakonito i nezakonito, podložno i zlu trgovine ljudskim bićima. Ne može se zaboraviti niti kategoriju stranih studenata, čiji broj u svijetu raste svake godine.

Obzirom na one koji se iseljavaju iz ekonomskih razloga, valja istaknuti u posljednje vrijeme prisutnu pojavu njihove “feminizacije”, odnosno sve veći broj ženske populacije među njima. U prošlosti su se, zapravo, ponajprije iseljavali muškarci, premda je uz njih uvijek bilo i žena; one su se tada, međutim, selile prije svega prateći svoje muževe ili očeve ili nastojeći ih dostići ondje gdje su se oni nalazili.

Danas, premda je i dalje mnogo takvih slučajeva, selilaštvo žena postaje sve autonomnije: žena sama prelazi granice svoje domovine, u potrazi za poslom u zemlji koja joj je cilj. Nerijetko, žena koja je iselila postala je čak i glavnim izvorom zarade za svoju obitelj. Prisutnost žena bilježi se, zapravo, najviše u granama koje nude nisku zaradu. Ako su, dakle, radnici u iseljeništvu posebno ranjivi, onda su među njima žene još ranjivije.

Najčešća područja zapošljavanja žena obuhvaćaju, osim kućanskih poslova, još i pomoć starijim osobama, skrb za bolesnike, službe vezane uz ugostiteljstvo. To su također i područja u kojima su kršćani pozvani pružiti dokaz o svojoj zauzetosti u korist pravičnoga postupanja sa ženama u iseljeništvu, poštivanja njihove ženstvenosti, te priznavanja njihove jednakopravnosti.

Nužno je u ovome kontekstu spomenuti trgovinu ljudskim bićima – a osobito ženama – koja napreduje ondje gdje su malene mogućnosti popravljanja životnih uvjeta ili čak običnoga preživljavanja. Tako trgovcu postaje jednostavno ponuditi svoje “usluge” žrtvama, koje često ni izdaleka ne naslućuju s čime će se morati suočiti. U tim slučajevima ima žena i djevojaka koje su određene da budu izrabljivane na poslu, gotovo poput ropkinja, a nerijetko i u industriji seksa.

Premda je ovdje nemoguće više se pozabaviti analizom posljedica takvoga selilaštva, i ja preuzimam osudu što ju je već izrekao Ivan Pavao II. protiv “proširene hedonističke i trgovačke kulture koja promiče sustavno izrabljivanje seksualnosti” (Pismo ženama, 29. lipnja 1995., br. 5). Tu je riječ o čitavom jednom programu otkupljenja i oslobođenja iz kojega se kršćani ne mogu izuzeti.

Obzirom na drugu kategoriju selilaca, onih koji traže azil, kao i izbjeglica, htio bih istaknuti da se u pravilu zastaje nad problemom koji se sastoji u njihovu ulasku u stranu zemlju, a ne postavlja se pitanje o razlozima njihova bijega iz zemlje porijekla.

Crkva na čitav taj svijet patnje i nasilja gleda očima Isusovim. On se ražalio nad prizorom mnoštva koje je lutalo kao ovce bez pastira (usp. Mt 9,36). Nada, odvažnost, ljubav, ali i “maštovito milosrđe” (apostolsko pismo Novo millennio ineunte, 50) moraju nadahnjivati neophodno ljudsko i kršćansko nastojanje oko pomoći ovoj braći i sestrama u njihovim patnjama. Crkve njihova porijekla neće zaboraviti pokazati svoju brigu tako što će slati asistente iz istoga jezika i kulture, u dijalogu ljubavi s mjesnim Crkvama koje selioce prihvaćaju.

U svjetlu današnjih “znakova vremena”, posebnu pozornost iziskuje, konačno, i pojava stranih studenata. Njihov broj, zahvaljujući i “razmjeni” među raznim sveučilištima, posebice u Europi, bilježi stalan rast, zajedno s problemima, pa i pastoralnim, koji iz toga slijede, i koje Crkva ne može zanemariti. To se na osobiti način odnosi na studente porijeklom iz zemalja u razvoju, za koje sveučilišno iskustvo može predstavljati izvanrednu priliku za duhovno obogaćenje.

Zazivajući božansku pomoć onima koji, potaknuti željom pridonositi promicanju budućnosti pravde i mira u svijetu, ulažu svoje snage na polju pastorala u služenju ljudskom selilaštvu, svima upućujem, kao znak naklonosti, osobiti apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 18. listopada 2005.

Papa Benedikt XVI.

.