Na početku seminara u spomenutoj dvorani don Šimu i oko 140 pjevača pozdravio je povjerenik za liturgijsku glazbu Hvarske biskupije maestro Slavko Reljić. Don Šime je napomenuo da s okupljenima želi podijeli svoje dugogodišnje životno glazbeno iskustvo. U predavanju je, između ostaloga, istaknuo kako članovi pjevačkog zbora, uz glazbeni odgoj, trebaju imati i prikladnu liturgijsku i duhovnu pouku, kako bi pravilnim izvođenjem svoje uloge postigli duhovno dobro, a to znači da su im duša i srce puni što pjevaju Bogu. Prvotni cilj i motiv liturgijskog pjevanja je slava Božja i posvećenje vjernika. Sveto pjevanje je nužan i sastavni dio svečane liturgije koja je posadašnjenje Kristove svećeničke službe za posvećenje ljudi.

Crkveni pjevač je vjernik koji svoje ponašanje i pjevanje temelji na osobi Isusa Krista koji je izvor i hrana crkvenog pjevača, a riječ Božja mu je nadahnuće. Crkveni pjevač voli Katoličku Crkvu. On je svjestan da postoji opasnost od profaniranja crkvene glazbene baštine.

Don Šime se osvrnuo na nastale promjene u svijetu. Osobito se dotaknuo New Age-a koji svoj nauk temelji na davnim mitovima i starim praksama te sve relativizira i stavlja u pitanje sve što je kršćanstvu sveto, služeći se pritom glazbom kao vrlo uspješnim sredstvom manipulacije. Promjene su nastale i u obnovljenoj liturgiji. Na kraju su don Šime i pjevači zajednički pročitali deset zapovijedi za crkvene pjevače te izmolili molitvu svetoj Ceciliji.

Nakon predavanja pokorničko bogoslužje u župnoj crkvi predvodio je don Ivan Jurin koji je pročitao ulomak Druge knjige proroka Samuela koji govori o grijehu kralja Davida (2 Sam 11, 2- 17 26-27). David griješi s Bat-Šebom, ženom svoga najboljeg ratnika Urije Hetita. Nakon grijeha život se pretvara u licemjerje i laž, bez sreće i mira. U sredini drame Bog šalje Davidu proroka Natana. Šalje mu svoju riječ. I u svoj njezinoj oštrini David spoznaje sebe i svoju krivnju. Otkriva koliko se grijeh duboko zavukao. U dubini svojega grijeha David otkriva Boga i kaje se. David shvaća da je odavno Boga pokušao odgurnuti daleko, ali Bog to ne dopušta. Povratak Bogu preduvjet je za izlazak iz grijeha, iz njegove mreže i tereta. I kad se David tako jasno suočava sa svojim grijehom, nastaje psalam 51. kao ispovijed raskajanog grešnika. David priznaje Bogu svoj grijeh i od Boga očekuje da ga opere i oslobodi, da mu vrati nevinost. Općenito priznanje, kako smo svi grešni i kako smo svi slabi, ne vrijedi. Davidova je veličina baš u tome što točno zna što je njegov grijeh, što ga imenuje i priznaje. Grijeh je pitanje duha. Pitanje veze s Bogom. Ništa, nikakva izvanjska djela ne mogu zamijeniti moje iskreno priznanje pred Bogom.

Ispovijed je mjesto i vrijeme vrlo jasnog izricanja svojih grijeha. Ispovijed čovjeku daje ono što mu ne mogu dati ni psihoanaliza, ni psihijatrija, ni povjerljivi razgovori s prijateljima. Ona nas odrješuje od grijeha. Odrješenje doista skida krivnju. Svećenik to ne čini u svoje ime, nego uime Crkve i uime Božje. U našem svijetu postoji zabluda da čovjek sa svojim grijesima može izići na kraj sam pred svojom savješću i sam pred svojim Bogom. Zabluda je u tome što čovjek ne primjećuje da je tim korakom otišao pred najgori i najstroži sud. Čovjekov sud o samome sebi, nakon grijeha, je nemilosrdan sud. Neposredno nakon grijeha čovjek želi svoj grijeh sakriti od sebe i drugih. No, prilično brzo čovjek može upasti u osudu samoga sebe i u samoprezir. Samoprezir je grešniku najgora moguća posljedica grijeha. Jedino Bog može učiniti da ponovno uzigraju kosti ponižene, rekao je don Ivan.

Uslijedila je ispovijed nakon koje je euharistijsko slavlje predvodio biskup Palić.

Koncelebrirali su generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić, don Šime, don Ivan i župnik Vrisnika te upravitelj župe Pitve don Robert Bartoszek.

Biskup Palić izrazio je radost što je uspio stići barem na završetak duhovne obnove: „ Drago mi je što smo zajedno i što zajedno možemo slaviti ono zbog čega su zborovi najčešće u crkvi, a to je da bi ova naša liturgija, ovo slavlje naše vjere bilo lijepo i dostojanstveno. Kad slavimo otajstva vjere, onda kao ljudi sudjelujemo sa svime onim što jesmo. Sudjelujemo i svojim tijelom, pobožnim držanjem, sudjelujemo i svojim razumom – jer pokušavamo proniknuti otajstva vjere, sudjelujemo i svojim srcem – jer pokušavamo dokučiti ono što slavimo, ali sudjelujemo i svojim glasom, svojim pjevanjem, jer želimo Bogu dati hvalu. Pjevanje zapravo uzdiže naše srce. Ono nam pomaže da i pjesmom u slavlju vjere izreknemo i ono što često razum ne može dokučiti, ali srce može shvatiti i razumjeti. I zato je pjesma u liturgiji važan dio, sastavni dio. Ovu smo duhovnu obnovu željeli organizirati upravo kako biste vi, koji sudjelujete u liturgiji, mogli malo vremena posvetiti sebi. Trebamo biti iskreni i reći da mnogo puta, bez obzira što je naše pjevanje i što smo mi sastavni dio liturgije, mnogo puta rastreseno slavimo liturgiju. To znate svi vi koji ste u zboru. Pa treba razmišljati kako ćemo otpjevati, pa treba gledati onoga koji vodi, pa onda zaboravimo bit, a bit je da slavimo otajstva vjere. Bit je da nas Isus Krist, Uskrsnuli, okuplja. Bit je da smo oko njega sabrani u jednoj vjeri. On nas spaja, a ne dijeli. I zato smo i danas na osobiti način okupljeni kao oni koji želimo izgrađivati to zajedništvo, slaveći otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća“.

U propovijedi je don Šime govorio o događaju u Betaniji, u kući farizeja Šimuna (Lk 7, 36-50) kada na gozbu iznenada stiže grešnica koju svi znaju, a koja uplakana Isusu suzama kvasi noge i kosom ih svojom otire. Želi mu zahvaliti za sve što je od njega dobila; novi život, novi početak, mir u srcu. Postala je nova žena, nova osoba, sve su joj rane zacijelile, a imala ih je bezbroj. Sve joj je to učinio Isus, Učitelj. Ona mu zahvaljuje. Nije je bilo briga što će drugi reći. Znala je što treba učiniti. Presudan je bio stupanj njezine vjere da Isus može i urušeni život oživjeti, podignuti iznova. Grešnica je u Isusu otkrila da je jedino on može izliječiti. On je onaj koji joj može razvezati čvorove njezina života. On je jedini koji dotiče dubine njezine duše.

Šimun je poštivao Zakon, ali je bio daleko od zakona ljubavi koji je donio Isus. Držao se staroga Zakona, a Isusov nije razumio. Ostao je zatvoren Učiteljevoj riječi. Zatvorio se u stare običaje i tradicije kojih se grčevito drži. Zar i mi nismo Šimuni. Uljuljani smo u neku vrstu religioznosti, a da nas vjera nije baš zagrlila i obuzela, kad mislimo da sve propise obdržavamo, a ono najvažnije, ono bitno zanemarujemo.

Stoga je potrebno sjesti do nogu Kristovih, bez obzira o kojem se grijehu ili slabosti radi. Kleknuti treba na oba koljena i zatražiti od Njega oproštenje. Sve njemu treba predati; svoj grijeh, svoj neuspjeh, svoje rane, svoj život, da on sve to iscijeli. Jer, u nama postoje čvorovi koje treba odvezati, nerazumijevanja koja treba razriješiti, stari računi koje treba izravnati, rekao je don Šime.

„Predivno je biti crkveni pjevač. Veličanstvena je to služba. Svojim glasom slaviti Gospodina, ima li što ljepše u životu? Ono što imam lijepoga, ono što mi je Bog dao – talenat, to mu ja vraćam svojom pjesmom, dar za dar. U ovom trenutku sjetite se svih onih starih pjevača, naših starih kantadura, koji su u teškim i olovnim vremenima svojim glasom i pjesmom slavili Gospodina. Nisu se bojali ucjena i prijetnja. I posao su neki izgubili, ali nitko ih nije mogao maknuti iz crkvenog zbora. A neke su i u jame bacali. Časni su to ljudi i vrijedni divljenja. Njih ste vi naslijedili. Nadam se da ćete vi biti časni, pošteni, ponosni, vjerni nasljednici svojih predaka i da ćete i vi biti vjerni Evanđelju Isusa Krista. Nastavimo koracima naših dičnih i ponosnih predaka. Farizej Šimun nije pripadao krugu Isusovih učenika. Vidio je samo sebe i njegov mu je ego priječio put do Isusa. A žena grešnica, osjetivši oproštenje Učiteljevo, uputila se za Njim. Pa zar se i mi nećemo uputiti za Njim? Zar nećemo biti s Njim? Zar nećemo biti ustrajni u Njegovoj službi? Bog to hoće – hoću i ja. Zato, svima vama, dragi pjevači, čestitam što ste prihvatili službu pjevanja, sudjelovanja u bogoslužju. Zato već sada imate nagradu koju osjećate u svom srcu, koju nitko ne može dati, koju nitko ne može platiti, a ta nagrada je Božja milina koju osjećaš u svojoj duši. A ona potpuna nagrada čeka vas kada jednog dana pristupite anđeoskom zboru, prešavši s onu strane rijeke“, poručio je don Šime.

Na kraju misnog slavlja biskupu Paliću, don Šimi i svim pjevačima zahvalio je župnik don Stanko Jerčić. Potom je i biskup Palić zahvalio don Stanku, don Šimi i pjevačima, potičući ih da nastave ono što čine u svojim župama.