Misno slavlje predvodio je don David Marjanović, kancelar Dubrovačke biskupije i kapelan u župi sv. Andrije na čijem području se nalazi ovaj samostan, uz koncelebraciju redovnika iz svih muških redovničkih zajednica na području Grada. Slavlju kod sestara milosrdnica pridružile su se i druge redovnice i vjernici.

Tumačeći evanđeoski ulomak o milosrdnom Samarijancu predvoditelj slavlja je kazao kako su u ono vrijeme u izraelskom narodu postojale dvije škole koje su raspravljale i o tome ‘tko je moj bližnji’. Jedna je govorila da treba uključivati sve ljude odnosno i strance koji dođu, a druga škola je bila malo stroža i tvrdila je da je bližnji onaj koji pripada mojoj obitelji, a u najširem smislu mom plemenu.

Objašnjavajući zašto svećenik nije pomogao stradalniku na strmom putu, kazao je kako je taj svećenik kao religiozna osoba morao slijediti religiozna pravila, a prema tim pravilima on u stanju religiozne čistoće nije smio doći u dodir s ničim ranjenim, mrtvim, što ga je moglo onečistiti. On nije bio ni okrutan ni neosjetljiv nego je birajući između zapovijedi prema Bogu i pomoći čovjeku, izabrao zapovijed prema Bogu. Slično je i s levitom. Samarijanac, naprotiv, umjesto da prođe ili čak dokrajči ranjenika on se ‘sažalio’ i pobrinu se za njega. Propovjednik je istaknuo kako se ovaj glagol ‘sažaliti se’ u Svetom pismu upotrebljava samo za Boga odnosno da se u tom Samarijančevom činu prepoznaje Božje djelovanje.

Osvrćući se na život sv. Vinka Paulskog i vrijeme u kojem je on živio kancelar Marjanović objasnio je kako je Vinko kao mladi svećenik tražeći župu za sebe i služeći na njoj u životu s ljudima prešao put od zakonoznanca, svećenika, levita u ono Božje ‘sažaliti se’. Ispričao je kako je sv. Vinko pomagao ljudima shvaćajući kako jednokratna pomoć nije dovoljna nego treba organizirano pomagati i dati cijeli svoj život za to. Potaknuo je vjernike da po primjeru sv. Vinka iziđu iz ustaljenih načina te da im razna pravila ne budu prepreka za pomaganje bližnjima. Takav primjer privlači.