Tema duhovne obnove bila je „Život i duhovnost građeni na evanđelju“, a uvod u razmišljanje i ispit savjesti temeljio se na biblijskom tekstu o uskrisenju Lazara (Iv 11,1-27). Fra Stipo je djeci govorio o potrebi suvremenog čovjeka, kršćanina, posebno obitelji iz kojih i sami dolazimo da Boga iznova vrati u središte pozornosti, kao što je to oduvijek činio Isus Krist u svom javnom djelovanju i propovijedanju.

„Svatko se u životu barem jednom našao u trenutku kada mu je dosta života i borbe. To je najčešće krik i vapaj čovjeka u teškim životnim trenucima. U opasnosti je pustiti ravnodušnosti da prevlada, ne želeći imati nadzor nad svojim životom i srljajući u nezainteresiranost. Isusov je poziv uvijek, posebno u korizmi, napustiti i izaći iz svojih grobova i svih modernih otočića kojima smo okruženi“, istaknuo je fra Stipo. Sigurno smo blizu takvih opasnosti ako još pri tome mislimo da su nam vjera i molitva bespotrebni i trajno neuslišani. Treba najprije duboko uroniti u iskustvo Isusa, u vjeru koja ne sazrijeva bez dubljeg traženja istine i života. U bolesti i smrti smo u opasnosti da utonemo u san gdje smrt ima glavnu riječ. Tu se dobro sjetimo Isusovih riječi: „Ja sam uskrsnuće i život – Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će“. Bog nam dolazi u susret i traži da i mi dolazimo njemu, jer želi biti s nama i u trenutcima naših samoća, napuštenosti, i žalosti, kada se zbog grijeha osjećamo na dnu i ne vidimo izlaza. Zato ne treba jadikovati nad trenutcima bolesti, krize i suza, jer upravo je to blagoslovljena prilika da izađemo iz sebe i potražimo ponajprije Boga, a i svoje bližnje.

Duhovna obnova je zaključena riječima: „Svi smo pozvani kao Isusovi prijatelji biti svjedoci njegove radosti kako bi po našem životu ljudi vidjeli kako živimo ipak druge vrijednosti. Isus, naš prijatelj, nikoga nikada ne napušta pa ni u bilo kojem grobu.“
Nakon ovog kratkog čitanja i tumačenja odlomka iz Ivanova Evanđelje uslijedio je ispit savjesti i priprava za subotnji preduskrsni sakrament pomirenja ili ispovijedi.