Pripravljali su se trodnevnicom koju je vodio vlč. Antonio Pekić, ovogodišnji mladomisnik iz novokapelačke župe.

Kod oltara su bili i časni brat Drago Rašković, rodom iz Siča i bogoslov Ivan Bazdanović, također iz Siča. U homiliji u subotu 12. kolovoza, vlč. Pekić je, među ostalim, istaknuo: „Budimo pripravni da iznad sebe uzdignemo visoko lik naše Gospe Bistričke i da se u hodu sa svetim Lovrom i svetom Klarom pokažemo kao Crkva koja je dostojna nositi na sebi svoju uzdignutu Majku. Ostanimo uz nju i nakon ovog trodnevnog hoda kao što smo ostali i s našim nebeskim Ocem jer po Njoj i s Njom uvijek na kraju dolazimo k Isusu. I kao Crkva uvijek ju držimo visoko, znajući da će nastupiti vrijeme kada će svi doći ispred nje, zagrliti ju i tako s Njome doći nadomak vratima spasenja.“

Poslije mise slijedila je zavjetna procesija kroz selo s Gospinim kipom.

Članovi KUD-a „Radinje“ i drugi mladi u svečanim narodnim nošnjama svog mjesta i kraja i veliki broj vjernika pratilo je Gospin kip kroz selo, pjevajući marijanske pjesme.

Na „Bistru“, u nedjelju, 13. kolovoza, vlč. Pekić slavio je u Sičama jutarnju svečanu misu.

Velika pobožnost Sičana prema nebeskoj Majci može se, među ostalim, protumačiti i činjenicom da su ovo selo često pogađale razorne poplave rijeke Save, no i u drugim teškoćama života Sičani su tražili Gospinu zaštitu i pomoć, utjecali se njezinom zagovoru, a pogotovo kod ratnih strahota. Već u Prvom svjetskom ratu u Sičama počinje intenzivnija pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu. Godine 1936. u svojoj kapeli Sičani podižu novi oltar, u čijoj niši je lik Majke Božje Bistričke, koji su vjernici kupili upravo u Mariji Bistrici. Tako su prije 125 godina „stari Sičani“ učinili zavjet: neka im Gospa bude zaštitnica sela, neka ih čuva od bolesti, rata, lošeg vremena i drugih nevolja. Proslavu Majci Božjoj Bistričkoj upriličili bi uvijek drugog tjedna u kolovozu. Organizirane su trodnevnice, a posljednje večeri, subotom, prolazila bi procesija selom s kipom i slikom Majke Božje. Za tu prigodu kitili su svoje kuće, pravili slavoluke, palili baklje, a dio sela kroz koji je procesija prolazila, bio je najsvečanije okićen – u „šokačkom“ ruhu.

„Dolazili su tu hodočasnici u procesijama sa šireg područja: iz novokapelačke i susjednih župa“, kazuju stariji mještani, a svi se, posebno mjesno Kulturno-umjetničko društvo „Radinje“ za proslavu svoje „Bistre“, potrude doista urediti selo. Pokazivali su Sičani kroz minula desetljeća očima hodočasnika najbolje što su imali u svojim ormarima – „šifonjerima“, od šlinganja i veza do zlatoveza, od ponjava, peškira, do stolnjaka i miljea. Time su kitili svoje kuće, ponoseći se bogatom tradicijom i baštinom sela.

Još 1936. godine zamolili su svog župnika da im svake godine u kolovozu, na nedjelju nakon Preobraženja, održi proštenje na čast Majci Božjoj. Subotom bi održavali večernjicu i procesiju sa svijećama, u kojoj su djevojke u narodnim nošnjama nosile kip Majke Božje. Na sam dan proštenja, uglavnom druge nedjelje kolovoza, dolazili bi svećenici iz novokapelačke i susjednih župa na poldanicu i večernjicu. Za postavljanje oltara i uvođenje procesije najviše zasluga imao je tadašnji cernički gvardijan otac Eugen Kukina, pod čijim je nadzorom jedan Slovenac izradio oltar sličan onome u cerničkom samostanu. Selo Siče slavilo je svoj blagdan doista veličanstveno. Sve su kuće bile okićene cvijećem, urešene hrvatskim zastavama, a kućni su pragovi bili osvijetljeni upaljenim svijećama. Dok je procesija prolazila cijelim selom koje je bilo ukrašeno velikim slavolucima, odjekivala je pucnjava iz mužara.