Pripravljali su se trodnevnicom koju je vodio vlč. Antonio Pekić, ovogodišnji mladomisnik iz novokapelačke župe.

Kod oltara su bili i časni brat Drago Rašković, rodom iz Siča i bogoslov Ivan Bazdanović, također iz Siča. U homiliji u subotu 12. kolovoza, vlč. Pekić je, među ostalim, istaknuo: „Budimo pripravni da iznad sebe uzdignemo visoko lik naše Gospe Bistričke i da se u hodu sa svetim Lovrom i svetom Klarom pokažemo kao Crkva koja je dostojna nositi na sebi svoju uzdignutu Majku. Ostanimo uz nju i nakon ovog trodnevnog hoda kao što smo ostali i s našim nebeskim Ocem jer po Njoj i s Njom uvijek na kraju dolazimo k Isusu. I kao Crkva uvijek ju držimo visoko, znajući da će nastupiti vrijeme kada će svi doći ispred nje, zagrliti ju i tako s Njome doći nadomak vratima spasenja.“

Poslije mise slijedila je zavjetna procesija kroz selo s Gospinim kipom.

Članovi KUD-a „Radinje“ i drugi mladi u svečanim narodnim nošnjama svog mjesta i kraja i veliki broj vjernika pratilo je Gospin kip kroz selo, pjevajući marijanske pjesme.

Na „Bistru“, u nedjelju, 13. kolovoza, vlč. Pekić slavio je u Sičama jutarnju svečanu misu.

Velika pobožnost Sičana prema nebeskoj Majci može se, među ostalim, protumačiti i činjenicom da su ovo selo često pogađale razorne poplave rijeke Save, no i u drugim teškoćama života Sičani su tražili Gospinu zaštitu i pomoć, utjecali se njezinom zagovoru, a pogotovo kod ratnih strahota. Već u Prvom svjetskom ratu u Sičama počinje intenzivnija pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu. Godine 1936. u svojoj kapeli Sičani podižu novi oltar, u čijoj niši je lik Majke Božje Bistričke, koji su vjernici kupili upravo u Mariji Bistrici. Tako su prije 125 godina „stari Sičani“ učinili zavjet: neka im Gospa bude zaštitnica sela, neka ih čuva od bolesti, rata, lošeg vremena i drugih nevolja. Proslavu Majci Božjoj Bistričkoj upriličili bi uvijek drugog tjedna u kolovozu. Organizirane su trodnevnice, a posljednje večeri, subotom, prolazila bi procesija selom s kipom i slikom Majke Božje. Za tu prigodu kitili su svoje kuće, pravili slavoluke, palili baklje, a dio sela kroz koji je procesija prolazila, bio je najsvečanije okićen – u „šokačkom“ ruhu.

„Dolazili su tu hodočasnici u procesijama sa šireg područja: iz novokapelačke i susjednih župa“, kazuju stariji mještani, a svi se, posebno mjesno Kulturno-umjetničko društvo „Radinje“ za proslavu svoje „Bistre“, potrude doista urediti selo. Pokazivali su Sičani kroz minula desetljeća očima hodočasnika najbolje što su imali u svojim ormarima – „šifonjerima“, od šlinganja i veza do zlatoveza, od ponjava, peškira, do stolnjaka i miljea. Time su kitili svoje kuće, ponoseći se bogatom tradicijom i baštinom sela.

Još 1936. godine zamolili su svog župnika da im svake godine u kolovozu, na nedjelju nakon Preobraženja, održi proštenje na čast Majci Božjoj. Subotom bi održavali večernjicu i procesiju sa svijećama, u kojoj su djevojke u narodnim nošnjama nosile kip Majke Božje. Na sam dan proštenja, uglavnom druge nedjelje kolovoza, dolazili bi svećenici iz novokapelačke i susjednih župa na poldanicu i večernjicu. Za postavljanje oltara i uvođenje procesije najviše zasluga imao je tadašnji cernički gvardijan otac Eugen Kukina, pod čijim je nadzorom jedan Slovenac izradio oltar sličan onome u cerničkom samostanu. Selo Siče slavilo je svoj blagdan doista veličanstveno. Sve su kuće bile okićene cvijećem, urešene hrvatskim zastavama, a kućni su pragovi bili osvijetljeni upaljenim svijećama. Dok je procesija prolazila cijelim selom koje je bilo ukrašeno velikim slavolucima, odjekivala je pucnjava iz mužara.

FOTO 125. obljetnica štovanja Majke Božje Bistričke u Sičama