„Odgoj i obrazovanje moraju biti nacionalno pitanje oslobođeno od bilo kakvih partikularnih interesa pojedinaca, političkih opcija i garnitura koje se mijenjanju i počinju od početka. To ne smije biti pod utjecajem bilo kakve političke opcije niti smije biti predmet koalicijskih rasprava ni dogovora“, rekao je dr. Opić.

Posebno se osvrnuo na promjene u školstvu povezane s procesom digitalizacije. „Tko je istraživao koliko je djece liječeno od digitalne ovisnosti? Koliko je digitalizacija razbila obitelj? To je presložen problem da bi se ukratko odgovorilo.

“Od mobitela do računala, jednostavno treba sve analizirati, a ne paušalno pričati o digitalnoj školi. A što to može dijete u prvom ili u četvrtom razredu? Gledati svoj ekran. A gdje su mu emocije? Smatram velikom odgovornošću onoga tko to uvodi ako ne zna što čini s emocijama i kognitivnim sposobnostima djece na koju se to primjenjuje.“

Poručio je i da se „važna uloga Crkve neopravdano zanemaruje s odgojnoga aspekta“. „Previše se naglašava antagonistički duplicitet, ‘id est’, dualizam između dobroga i lošega.

O odgojnom aspektu Crkve govori se uglavnom kroz prizmu vjeronauka i pokušaja njegova osporavanja u našim školama. No, to je krivi sukus toga fenomena. Bit je Crkve i religijske uloge u širenju ljubavi, kao najvećega singularnoga ishodišta postojanja. To je ujedno ishodište odgoja.

Crkva naglašava ljubav prema čovjeku, domovini, bližnjemu svom. Ona usmjerava na dobročinstvo i dobrotu, na brigu o starijima i nemoćnima, na poštenje i oličenje. Pa zar to nije sukus odgoja kakav želimo? Za mene jest!“, kaže dr. Opić.