Misu zadušnicu predvodio je fra Tino Labrović, uz koncelebraciju gvardijana fra Marinka Vukmana i još dvanaestorice svećenika. Na početku misnog slavlja gvardijan fra Marinko pročitao je imena dvadesetorice fratara koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću, a koji su djelovali u sinjskom samostanu i u drugim župama cetinskog kraja. Oni su: fra Anselmo Kovačić (1905. – 1943.), fra Ante Romac (1900. – 1944.), fra Ante Cvitanović (1889. – 1944.), fra Božo Vugdelija (1912. – 1945.), fra Rafo Kalinić (1910. – 1943.), fra Ivan Romac (1900. – 1944.), fra Jozo Olujić (1888. – 1944.), fra Josip Poljak (1908. – 1946.), fra Jozo Borković (1896. – 1942.), fra Krsto Bazo (1912. – 1944.), fra Leonardo Bajić (1889. – 1948), fra Milan Lapić (1906. – 1943.), fra Metod Vezilić (1883. – 1944.), fra Nikola Šabić (1905. – 1945.), fra Petar Glavaš (1884. – 1945.), fra Petar Paviša (1904. – 1943.), fra Rudolf Vučić (1924. – 1945.), fra Stanko Bradarić (1905. – 1943.), fra Stanko Milanović Litre (1911. – 1944.), fra Vlade Pavlov (1900. – 1944.).

U propovijedi fra Tino je kazao koja je uloga proroka u povijesti spasenja: „Prorok je onaj koji govori ono što iznutra osjeća da mora reći. Ili drugačije rečeno – prorok je onaj koji naviješta riječ Božju, koji govori ono što u tišini čuje od Boga. A to je često u suprotnosti s onim što se inače govori, s onim što javnost želi čuti. Prorok cijelim svojim bićem stoji iza onoga što kaže. On je svjedok onoga što naviješta. Osjeća se usamljenim, a često i napuštenim od Boga. U neprijateljskom okružju postaje mučenik svoga poslanja“, rekao je.

Ističući Isusovo poslanje i riječi kojima se obraćao učenicima, da će imati „veliku muku u svijetu“, predvoditelj je istaknuo osobine mučenika. „To može samo onaj koji je uvidio da je Bog ljubav i zato se ne boji mučeništva ni darivanja svojega života, a sve radi za i zbog Boga. I zato apostoli radosno hrle za Isusom i za njega podnose mučeništvo ljubeći ga do kraja i učeći druge da ga ljube. Zadaća mučenika je učiti ljubiti. Misliti na drugoga. (…) Mučeniku pripada i sposobnost patnje. On spoznaje da je patnja sastavni dio života koju se, niti može osporiti, niti joj se može umaći. Mučenik se suočava s patnjom. Ali ju ne traži. No, budući da ustraje u svom poslanju, ne izbjegava patnju u koju zapada. Tko hoće biti istinski Kristov nasljedovatelj ne može zaobići patnju. Ne treba ju tražiti“, poručio je propovjednik.

U drugom dijelu propovijedi fra Tino je istaknuo važnost dana molitve i sjećanja na ubijene fratre. „Mi se danas spominjemo 44 naših fratara koji su ubijeni ili su umrli od posljedica mučenja za vrijeme II. svjetskog rata i za vrijeme komunističkog režima u razdoblju od 1942. do 1948. godine. Od toga 20 ih je iz Cetinskog kraja. Najstariji je imao 62, a najmlađi 22 godine. (…) Premda ih nazivamo mučenicima, treba naglasiti da oni nisu proglašeni kanoniziranim mučenicima i svecima. Mi smo duboko uvjereni da njihova nasilna smrt nije bila samo znak brutalnosti jednog vremena, već je onda kao nama danas, bila znak vjerničke snage i potpunog predanja u volju Božju. Oni su ubijeni i mučeni jer su nasljedovali svoga Gospodina koji ih je pozvao, ljubili svoj hrvatski narod i u povijesnom trenutku osjetili bilo svoga naroda da napokon ima svoju samostalnu državu. Ubijeni su iz mržnje prema vjeri i njihovom smrću željelo se zatrti sve ono što je vjersko i hrvatsko“, kazao je.

Govoreći u kojim su mukama fratri završili zemaljski život, predvoditelj je pročitao kako je opisana njihova smrt u Martirologiju Provincije: „’Streljan na Mirogoju, a za grob mu se ne zna, osuđen na smrt streljanjem, (…) ubili ga partizani u župnoj kući, streljali ga partizani i bacili u masovnu grobnicu, ubijen u blizini Sinja i najvjerojatnije bačen u Kurbegovu jamu na Vrdovu, ubijeni na njivi ispod Trnovače, a za grob im se ne zna, ubijen na Vještić gori, a za grob mu se ne zna, mobilizirali ga partizani i nakon završetka rata odveli iza nekog zida i ubili’.“

Na kraju propovijedi predvoditelj je pozvao prisutne vjernike da cijene žrtvu fratara jer njihova smrt je poziv i opomena čovjeku. „Večerašnji spomen naših mučenika želi nam osvijestiti da ih nikada ne zaboravimo. Da cijenimo njihovu žrtvu, ali da se svim srcem borimo protiv svakoga zla, odupremo se svakoj mržnji i osveti, da spremno prihvaćamo svakodnevna mučeništva i molimo Gospodina da sve bude na njegovu slavu i na naše spasenje. Neka Krist Kralj bude kruna našim mučenicima i neka vječno kraljuje u našim srcima“, zaključio je fra Tino.

Poslije misnog slavlja u samostanskom klaustru ispred reljefa dvadesetorice fratara održana je molitva odrješenja. Za vrijeme mise pjevao je Mješoviti zbor Svetišta Gospe Sinjske pod ravnanjem mo. fra Jure Župića i s. Jelene Mijić.