Sjaj duhovnoga blaga što nam ga je ostavio papa Ivan Pavao II.

Druga Večernja Pete korizmene nedjelje
Dj 13,26-30a

Draga braćo i sestre, predragi vjernici!

1. Riječi iz Djela apostolskih koje smo čuli zapravo su dio Pavlove propovijedi pred Židovima, no one su neobično snažne i pred nama večeras. Žitelji Jeruzalema nisu prepoznali, nisu upoznali Isusa, niti su znali čuti riječ proročku. Upravo zato postali su preduvjetom za najgore ispunjenje proroštva za koje nisu imali sluha – ubili su Pravednika.
Ne upoznaše Isusa. To je rečenica koja tišti njihove živote. Zar ta svetopisamska poruka nije česta pratilja i nama na duhovnome putu, osobito ako se sjetimo Ivanova evanđelja, u kojemu u Proslovu piše o svjetlu koje “dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna”(Iv 1,9-10). Umjesto da se svjetlo nesmetano širi, njemu se postavljaju zapreke tame. U srcu grješnika, svjetlo nije prihvaćeno. Grijesi pojedinaca šire se i jačaju u društvenim okolnostima nepravde, u gospodarskim i kulturalnim gibanjima koja guraju ljude na rubove društvenoga života. Svjetlo zahtijeva obraćenje jer samo se obraćenjem može upoznati i prepoznati Boga.

2. Upravo smo danas u euharistijskome slavlju pete korizmene nedjelje čitali Evanđelje po Ivanu (Iv 12, 20-33) u kojemu su neki Grci pristupili k Filipu riječima: “Htjeli bismo vidjeti Isusa.” (Iv 12, 21). To je opravdana molba koju ljudi upućuju nama kršćanima svakoga dana. Na nama je da u događaj nasljedovanja Krista unesemo i druge ljude; da ih obradujemo darom pogleda koji odsijeva s naših lica, jer mi smo vidjeli, mi smo susreli Isusa; jer Bog nas je u svojoj ljubavi pogledao.
Kršćanski je život očitovanje Boga. Mi koji smo zahvaćeni pustolovnim kršćanske ljepote; koji znamo koliko vrijedi taj dragocjeni biser vjere susrećemo se s onima koji očekuju očitovanje sjaja i govore: Htjeli bismo vidjeti Isusa.
Živimo u svijetu koji se ponosi svojim otkrićima, govori o napretku, smanjuje fizičke udaljenosti, užurbano teži doprijeti u nepoznate prostore, ali osjećamo da je nešto zaboravljeno. Obično to što nedostaje nazivamo duhom, Bogom, molitvom, razmatranjem, udivljenjem, idealima… Svijet je pomalo zaboravio sebe i ostaje zatečen pitanjem kamo se zapravo žuri i zašto. To ga čini nezadovoljnim i bezbroj puta nesigurnim.
Kao vjernici, u svjetlu Isusova pogleda, pozvani smo čovjeku posvijestiti što je izgubio i gdje se to što je izgubio nalazi. No, već i sama želja za Bogom jest djelovanje Božje milosti i Božji poziv čovjeku. Tako u molbi Htjeli bismo vidjeti Isusa nalazi se Božja inicijativa.

3. Draga braćo i sestre, večeras se spominjemo prošlogodišnjega drugoga dana u mjesecu travnju, kada smo živjeli posebno iskustvo molitve nebrojenih vjernika širom svijeta. Bili smo združeni u supatnji, ali i u zahvalnosti. Bilo je lijepo i neobično vidjeti kako se u trenucima umiranja događala preobrazba molitve za Ivana Pavla II. u molitvu puka s njim i u molitvu njemu. Bila je opipljiva preobrazba tuge zbog smrti u radost vječnosti koja ostaje baštinom kršćanskoga zajedništva i svetosti. I sami smo bili zatečeni koliko je bila vidljiva snaga dobra, a rekao bih da je na poseban način bila ispunjena molba današnjih ljudi: Htjeli bismo vidjeti Isusa.
Ivan Pavao II. kao da je neprestano pred sobom imao tu zamolbu ljudi i nije čekao da oni dolaze k njemu, nego je odlazio k njima. Tražio je i obična i neobična mjesta s kojih je dolazio vapaj: Htjeli bismo vidjeti Isusa. A u času njegova odlaska s ovoga svijeta ti su isti ljudi s običnih i neobičnih mjesta došli k njemu. Bilo je dirljivo vidjeti kako su se na istome mjestu našli ljudi koji trenutačno nigdje ne mogu naći zajednički jezik. Pogled ih je ujedinio. Svi su bili zagledani u prozor sobe u kojemu se samo naizgled gasio život, a zapravo se događala pasha prelaska Ivana Pavla II. sa zemlje u dom Očev, vazam ljubavi čovjeka koji je vjerovao u Gospodara života i smrti.

I na kraju, pogled prema prozoru ostavljao je zadnju sliku Kristovu, ispisanu ljudskim životom – sliku patnje i kršćanskoga umiranja. Sjetimo se samo njegovog dojmljivog blagoslova Urbi et Orbi na Uskrs prošle godine; ne mogavši izgovoriti riječi samo je patničkim pokretom ruke blagoslivljao okupljeni naroda dajući posljednje svjedočanstvo ljubavi. Taj posljednji izazov za čovjeka u vremenu kada bi mnogi željeli sakriti patnju Ivan Pavao živio je s pouzdanjem u Boga i nije skrivao vlastitu nemoć.

Molili smo u hvalospjevu o dragovoljnoj patnji Sluge Božjega Krista: “Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim” (1 Pt 2, 21). I posljednja stopa Ivana Pavla II. podudarila se s Kristovim pozivom i ostavila upečatljiv trag trpljenja. Ivan Pavao II. nije samo trpio umiranje, nego je bio sudionik Kristova otajstva umiranja, prelaska k Ocu nebeskomu.

4. Predraga braćo i sestre, vremenska udaljenost od jedne godine premala je da bi se obuhvatio tako plodan život jednoga čovjeka, ali je dostatna da očituje sjaj duhovnoga blaga što nam ga je ostavio Ivan Pavao II. Taj sjaj je vidljiv u brzome pokretanju beatifikacije i u tako jednostavnoj, samo po sebi razumljivoj prihvaćenosti njegove osobe u duhovnome prostoru svetosti. Ostao je izražaj evanđeoske ljubavi; ostaje izazov i za naša ponašanja. Odrastali smo s njim i ugradili smo ga u svoj duhovni obzor. A sada: družimo se s njim; uključujemo ga u molitvu!
Vjerujem da su Ivana Pavla II. mnogi zavoljeli jer su prepoznali njegovu proročku riječ, slobodnu i smjelu. On je pokazivao, a nije odviše dokazivao Boga. To je ono što neki Grci traže od Filipa. On nije docirao o Bogu, nego ga je životom pripovijedao; nije raspravljao o njemu, nego ga je očitovao.
Zbog toga je možda glavna krepost, izrečena u blaženstvu, ona koja govori o čistome srcu: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5,8). Iz toga se pogleda rađa vidljivost Boga u nama. Čovjek, stvoren na sliku Božju, pozvan je pokazivati svoju stvorenu sličnost s Bogom u ljubavi koja preobražava čovjeka i svijet.

5. Vjerojatno si i mi ponekad tiho ili glasno izgovorimo želju: Htjeli bismo vidjeti Isusa. Treba nam trag koji će olakšati naša traženja, naša pitanja i nedoumice. Danas smo pozvani promatrati Kristovu muku, a ova je nedjelja i dani koji su pred nama uvod u govor o Kristovoj muci za nas. Kršćanska je tradicija na današnji dan prekrivala križeve i slike, pozivala na post očiju, pozivala na lišenost slika koje je napravio čovjek. Takav post omogućuje da izoštrimo sliku koju smo ugledali u susretu s Isusom. Ona je imala i snažne patničke boje, ali u nadi, u pouzdanju da za Boga nijedna patnja nije besmislena, nego da je tek procjep kroz koji navire svjetlo Uskrsnuća.
Koliko je upravo patnja Ivana Pavla II. bila vrijedna za Crkvu, možemo tek naslućivati, ali zacijelo da ni događanja nakon njegove smrti, dar novoizabranoga pape Benedikta XVI., nije bez povezanosti s njom. Stoga se sjetimo večeras svih koji trpe i u svojim patnjama nose Kristovu patnju. Korizmeno je vrijeme vrijeme posebne brige za bolesnike koji imaju svoje otajstveno mjesto u Kristovoj patnji.

6. Molitvom i žrtvom ispratili smo Ivana Pavla II. u povijest, ali ne onako kako se ispraćaju ovozemni vladari, nego kao onoga koji je pokazivao Isusa. Otišao je u povijest, ali ne samo na stranice knjiga, kako ga se ne bi zaboravilo, nego u povijest osobnih i zajedničkih spomena, u povijest vjere tolikih pojedinaca. To je bilo tako snažno da je osjećaj vjere i osjećaj vjernikā spontano progovarao zahvalom za susrete u kojima su vidjeli Krista u ljubavi Sluge Božjega Ivana Pavla II.
Kada netko umre, njegova prisutnost ostaje živjeti u riječima, slikama i na mjestima na kojima je boravio. U našoj prvostolnici i u Nadbiskupiji ostao je trag njegove i naše vjere, ohrabrivanja, molitve, ljubavi i patnje. U Hrvatskoj i u našemu narodu Ivan Pavao II. je neizbrisivo posijao dobrotu i ganuo mnoštvo srdaca; potaknuo ljude na razmišljanje o Bogu i Crkvi; mijenjao predodžbe i predrasude; otvarao prostore evanđeoskoj slobodi te sijao sjeme obraćenja.

Mi koji smo upoznali Isusa, koji smo čuli njegovu proročku riječ i po životima mnoštva svetaca i drugih kršćana, zahvalno večeras molimo Boga da slugu Božjega Ivana Pavla, koji nam je toliko puta omogućio da vidimo Isusa, dobijemo u Crkvi na dar kao nebeskoga zagovornika u društvu blaženih i svetih.
Amen.