Sjaj nade usred poniženja

Kateheza br. 73 – Azarjina molitva u užarenoj peći
Uvodno biblijsko čitanje: Dn 3, 26-27.29.34-41
“Blagoslovljen i hvaljen budi, / Gospode, Bože otaca naših, / i neka ime tvoje bude slavljeno / dovijeka! / Pravedan si u svemu što učini nama, / sva su tvoja djela istinita, / svi tvoji putovi pravi / svi tvoji sudovi istina. (…) / Zgriješili smo i počinili bezakonje / odmetnuvši se od tebe, / sagriješili teško; / ne slušasmo naredbe tvoje (…) / O, ne zapusti nas zauvijek, /zbog imena svoga, / i ne razvrgni Saveza svoga, / ne uskrati nam svoje milosrđe / zbog Abrahama, miljenika svoga; / zbog Izaka, sluge svojega; / zbog Izraela, sveca svojega, / kojima si obećao umnožit#! potomstvo / kao zvijezde nebeske / i kao pijesak na obali morskoj. / Gospode, postadosmo najmanji / među narodima, / prezreni po svoj zemlji / poradi grijeha svojih. / Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, / paljenice, klanice, prinosa, kada, / ni mjesta gdje da prinesemo / prvence tebi / i da nađemo milosrđe. / No primi nas slomljene duše, / duha ponizna! / Kao paljenice ovnova i bikova, / kao tisuće pretilih janjaca – / takva nek#! bude žrtva naša pred / tobom danas / da nas pomiri s tobom – jer se neće postidjeti oni koji / se u te uzdaju. / Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, / tebe se bojati i tražiti lice tvoje”.

1. Pjesma koja je upravo svečano proglašena pripada grčkom tekstu Danielove knjige i predstavlja prošnju uzdignutu Stvoritelju sa žarom i iskrenošću. To je glas Izraela koji kuša tešku sudbinu izgnanstva i raseljenosti među narodima. Pjesmu naime pjeva Židov, Azarja, koji živi u Babilonu u doba Izraelova progonstva, nakon razorenja Jeruzalema od strane kralja Nabukodonozora. Azarja, zajedno s dvojicom vjernih Židova, je “posred plamena” (Dn 3,25), kao mučenik spreman pogledati smrti u oči samo da ne izda svoju savjest i svoju vjeru. Osuđen je na smrt jer je odbio pokloniti se kraljevu kipu.

2. Pjesma progonstvo smatra pravednom kaznom kojom Bog pročišćuje grešni narod: “Po pravdi si presudio u svemu što si poslao na nas”, priznaje Azarja, “zbog naših grijeha” (r. 28). Tu smo pred pokorničkom molitvom, koja se ne pretače u malodušnost i strah, već u nadu.
Sigurno, polazište je grko, očaj je velik, kušnja je teška, Božji sud nad grijehom naroda je oštar: “Nemamo sada vojvode, proroka, Kneza, paljenice, klanice, prinosa, kada, ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi i da nađemo milosrđe. No primi nas slomljene duše, duha ponizna!” (r. 38). Hram na Sionu je razoren i čini se da Gospodin više ne boravi u svom narodu.

3. U tragičnim prilikama sadašnjeg trenutka, nada traži svoj korijen u prošlosti, to jest u obećanjima danim ocima. Vraća se, dakle, na Abrahama, Izaka i Jakova (usp. r. 35), kojima je Bog zajamčio blagoslov i plodnost, zemlju i veličinu, život i mir. Bog je vjeran i neće zaboraviti svojih obećanjâ. Premda pravednost traži da Izrael bude kažnjen za svoje grijehe, ostaje sigurnost da će posljednju riječ imati milosrđe i oproštenje. Već je prorok Ezekijel povezivao ove riječi uz Gospodina: “Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?… Ja ne želim smrti nikoga koji umre” (Ez 18,23.32). Sigurno, sada je vrijeme poniženja: “Postadosmo najmanji među narodima, prezreni po svoj zemlji poradi grijeha svojih” (Dn 3,37). Ipak, ne iščekuje se smrt, nego novi život, nakon pročišćenja.

4. Molitelj pristupa Gospodinu prinoseći mu najdragocjeniju i najugodniju žrtvu: “slomljenu dušu” i “duh ponizan” (r. 39; usp. Ps 50,19). To je upravo središte života, vlastiti ja obnovljen kušnjom koja se prinosi Bogu, da ju on prihvati u znaku obraćenja i posvećivanja dobru. S tim nutarnjim raspoloženjem prestaje strah, gasne izgubljenost i postiđenost (usp. Dn 3,40) a duh se otvara povjerenju u bolju budućnost, kada će se ispuniti obećanja dana ocima.
Završni izraz Azarjine prošnje, onako kako ga predlaže liturgija, snažnog je emotivnog naboja i duboke duhovne snage: “Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje” (r. 41). Tu se krije odjek drugog psalma: “Moje mi srce govori: #!Traži lice njegovo!#! Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.” (Ps 26,8).
Već sada je došao trenutak u kojem naši koraci silaze s putova opakosti, krivudavih stazâ i stranputicâ (usp. Izr 2,15). Krećemo na put nasljedovanja Gospodina, potaknuti željom da susretnemo njegovo lice. A ono nije srdito, već puno ljubavi, kao što se objavilo u milosrdnom ocu prema rasipnom sinu (usp. Lk 15,11-32).

5. Zaključimo naše razmišljanje nad Azarjinom pjesmom molitvom što ju je sastavio Maksim Ispovjednik u svom Asketskom govoru (37-39), gdje polazi upravo od teksta proroka Daniela: “Zbog imena svoga, Gospodine, ne napusti nas zauvijek, ne razvrgni svoj savez i ne uskrati nam svoje milosrđe (usp. Dn 2,34-35) zbog svoje samilosti, Oče naš koji jesi na nebesima, zbog samilosti tvoga Sina jedinorođenoga i zbog milosrđa tvoga Duha Svetoga… Ne zanemari našu prošnju, Gospodine, i ne napusti nas zauvijek. Ne uzdamo se u naša djela pravednosti, već u tvoje smilovanje, po kojem čuvaš naš rod… Ne zaziri od naše nedostojnosti, već nam se smiluj po svojoj samilosti, i po punini svoga milosrđa izbriši naše grijehe, da bez osude uđemo u tvoju slavu i budemo dostojni okrilja tvoga jedinorođenog Sina”.
Sveti Maksim zaključuje: “Daj, Gospodine gospodaru svemogući, usliši našu prošnju, jer mi ne priznajemo nijednoga drugog osim tebe” (Umanita e divinita di Cristo, Rim 1979., str. 51-52).