Misno slavlje predvodio je gvardijan samostana i župnik župe sv. Vlaha u Slanom fra Ivan Boras u suslavlju s fra Antom Medićem. 

Gvardijan je u uvodu napomenuo kako se namjeravalo svečano proslaviti te dvije obljetnice, ali je planove poremetila situacija s koronavirusom. A da se ne bi šutke prešlo preko tih važnih obljetnica, odlučili su ih na blagdan sveca skromno proslaviti barsm svečanim euharistijskim slavljem.  

U propovijedi gvardijan Boras govorio je o životu sv. Jeronima, o njegovu životnom putu od poganina do kršćanina, od putnika do pustinjaka i zaljubljenika u Božju Riječ. Podsjetio je i kako je sv. Jeronim preveo s izvornika na latinski cijelu Bibliju, a taj prijevod je poznat pod nazivom Vulgata. Sv. Jeronim je umro  kao pustinjak – redovnik, svećenik katoličke Crkve 30. rujna 420. godine. Umro je na glasu svetosti. Kasnije ga je Crkva proglasila svetim, crkvenim ocem i crkvenim naučiteljem.

Spominjući se 600. obljetnice te crkve, gvardijan se prisjetio i mnoge braće franjevaca, svećenika koji su kroz 6 stoljeća djelovali u toj samostanskoj crkvi. „Ohrabreni Božjom riječju koju smo sada čuli, danas želimo učvrstiti našu vjeru da naš Bog nije neki daleki Bog, nego živi Bog koji se brine i osvaja čovjeka. Sva povijest sabrana i urezana u svaki kamen ove crkve svjedoči nam da samo onaj koji se Boga boji uspijeva u svim stvarima“, kazao je propovjednik.

Osvrćući se unatrag šest stoljeća gvardijan je ustvrdio i kako je ta crkva sastavni dio života i povijesti Slanog. „Ova crkva u svom krilu čuva sve događaje, boli i radosti, kolebanja i izdaje mnogih generacija koje su je posjećivale. I dok vrijeme nezaustavljivo prolazi i ruši sve pred sobom, ona ostaje kao svjedok, čuvar i zaštitnik našeg Slanog, kao simbol neprolaznosti onoga koji u njoj stanuje, Otajstva Ljubavi.“

U njoj su se ispunjale čežnje i vapaji mnogih generacija živih i već preminulih, nastavio je gvardijan. „Tu su nalazili utjehu, mir, sreću i zadovoljstvo svi oni koji su se kroz ova stoljeća dolazili k njoj, a ona ih je kao brižna majka primala u svoje krilo. Koliko je suza ovdje osušeno, molitava uslišano, srca utješeno, savjesti s Bogom pomireno, milosti Božje u duše izliveno? Sve je to zapisano u knjizi vječnoga života i nama nedostupno.“ 

Gvardijan Boras potaknuo je vjernike da zbog svega toga budu zahvalni svojoj crkvi. „Zahvaljujemo joj u ime naših pokojnih koje je ona milovala kao brižna majka i gdje su provodili možda najbolje trenutke života. Zahvalimo joj i u ime živih s nakanom i s molbom da je i dalje ljubimo i često posjećujemo te joj i ubuduće ostanemo vjerni i zahvalni sinovi. Ona je svjetlo na zemlji koje nam pokazuje put vjere, ufanja i ljubavi da nas dovede do konačne vječnosti.“ 

Na ulazu u sedmo stoljeće crkve Sv. Jeronima u Slanom gvardijan je uputio Bogu molitvu riječima: „Daj Bože da nam i u drugim stoljećima nikada ne uzmanjka tvoje pomoći po zagovoru sv. Jeronima. Uvjereni da će sv. Jeronim kao i do sada svojom svetom zaštitom čuvati i braniti naše drago Slano poput majke koja blago miluje svoje čedo. Molimo zagovor sv. Jeronima, da Božju Riječ ljubimo, upoznamo je i po njoj živimo.