1. „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14). Ovim riječima anđeli su objavili i proslavili Isusovo rođenje u Betlehemu.

Slava Bogu i mir ljudima, možemo reći da je u tim dvjema riječima jezgrovito izrečeno sve ono radi čega je Isus, jedinorođeni Sin Božji, došao na svijet i za što se i mi, kao njegovi učenici i sljedbenici, moramo zauzimati.

Posebno je znakovito to povezivanje slavljenja Boga i mira među ljudima. Ta veza znači da nema pravoga mira među ljudima, ako se on gradi bez Boga, tj. ako se ne obazire na njega i njegove zapovijedi. Ali isto tako ne možemo na pravi način slaviti Boga ako se ne zauzimamo za mir. Istinski se, pak, za mir možemo zauzimati samo ako smo mirni u sebi, ako nas naša savjest ni za koji veliki grijeh ili propust ne optužuje ili prekorava. U slučaju da nam je savjest nemirna, da nam prigovara i optužuje nas, nije dovoljno tražiti oproštenje samo od onoga o kojega smo se ogriješili, nego i od Boga jer svakim grijehom i svakom nepravdom protiv drugog čovjeka vrijeđamo i Boga. U tom smislu Isus kaže: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). To znači, ako drugomu činimo dobro ili zlo, to činimo samom Isusu, odnosno Bogu.

2. Znamo također da mira nema bez pravde. Zato se kaže da je mir djelo pravde. To je posebno isticao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, čije su poruke, propovijedi i apeli koje je upućivao u dramatičnim vremenima između 1988. i 1994., sabrane i 1995. u izdanju Glasa Koncila objavljene u knjizi naslovljenoj „Mir je djelo pravde“.

Ali pravde nema bez istine i ljubavi. Zato će sv. Pavao pozvati Efežane da „istinuju u ljubavi“ (Ef 4, 15). Dakako, to ne vrijedi samo za kršćane u Efezu kojima se sv. Pavao izravno obraća, nego za sve ljude u svakom vremenu i na svakome mjestu. U tom je smislu sv. Augustin, veliki crkveni naučitelj i biskup, rođen 354. u Tagasti, umro 430. u Hiponu, isticao: „Ljubi i čini što hoćeš.“ Time je želio reći da onaj čije je srce ispunjeno istinskom ljubavi, neće nikome činiti zlo nego samo dobro.

No, posebno je značajno da je sam Isus istaknuo središnje značenje ljubavi za sve naše djelovanje i odnose. On je, naime, na pitanje nekog zakonoznanca koja je zapovijed najveća, odgovorio: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.

Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci“ (Mt 22, 37-40). To znači da i pravda i mir pretpostavljaju ljubav, štoviše, „vise“ o njoj, kako kaže Isus. Ta ljubav, kako je shvaća Isus, ne isključuje nikoga, čak ni otvorene neprijatelje. U tom smislu Isus daje jednu od najradikalnijih zapovijedi koja doslovno glasi: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5, 43-45).

3. Naravno, ono što je zahtijevao od drugih, Isus je sam prvi činio. Tako na križu nije molio Boga da se osveti ili da uništi one koji su ga raspeli nego da im oprosti: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 24, 34). To je najveća revolucija u povijesti, revolucija ljubavi koja oprašta, koja ne uzvraća „oko za oko, zub za zub“ (Mt 5, 28). Sigurno je velik napredak bio već kada je postavljeno pravilo da se onomu koji nam je zlo učinio uzvrati istom mjerom, ali nipošto više. Tako je čuveni Hamurabijev zakonik određivao: „Ako netko izbije zube sebi ravnom čovjeku, neka se izbiju i njegovi zubi.“ Razlika između Isusova i Hamurabijeva zakonika upravo je u tome što Hamurabijev zakon ipak traži da se istom mjerom uzvrati zlom na zlo, dok Isus to ne samo zabranjuje nego i zahtijeva da se na zlo uzvrati većim dobrom.

U skladu s time on kaže: „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi“ (Mt 5, 39). To što Isus od nas zahtijeva, on je prvi učinio kad je, kako smo već spomenuli, na križu molio svoga nebeskog Oca ne da se osveti onima koji su ga razapeli nego da im oprosti, opravdavajući njihov postupak njihovim neznanjem.

Slično je i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, posve u duhu Isusova zakona ljubavi, za vrijeme Domovinskog rata uporno upozoravao: „Ako je moj protivnik  spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako netko sruši tvoju kuću, ti njegovu čuvaj. Ako ti netko ubije oca, ti nemoj njegovog.“ Na taj je način on, kao pravi Isusov učenik, na mržnju i osvetu odgovarao  Kristovom ljubavlju koja ne priznaje zakon „oko za oko, zub za zub“.

4. Taj bratski i humani stav prema svakom čovjeku i narodu, čak i neprijatelju, potreban je i danas, ne samo nama koji još nismo zaliječili ratne rane nego i cijelome svijetu, svemu čovječanstvu. Božić nas, tj. novorođeni Spasitelj čovjeka, na to poziva i potiče. Taj pravi smisao Božića, a to je rođenje Spasitelja Bogočovjeka Isusa Krista, anđeo je Gospodnji u božićnoj noći objavio prestrašenim pastirima ohrabrujući ih: „Ne bojte se! Evo javljam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin!“ (Lk 2, 2, 10 – 11). Spasitelj ne samo betlehemskih pastira, niti samo izraelskog naroda, nego svih ljudi, bez obzira na naciju, rasu ili spol. On dolazi svima koji ga žele prihvatiti i sve poziva da se obrate Bogu, da mu vjeruju, da im Božja slava bude na prvome mjestu jer samo tako mogu ostvariti istinski mir, slogu i solidarnost. Bog nas toliko ljubi da nam dariva svoga jedinorođenog Sina za Spasitelja i u njemu i po njemu nudi nam svoj mir. Anđeli nebeski to nam priopćuju nazivajući nas miljenicima Božjim. A Isus će, kad počne javno djelovati, reći: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.“ (Iv 14, 27). Mir svijeta temelji se na ljudskim pregovorima i dogovorima, a najčešće na sili jačega, dok Kristov mir proizlazi iz obraćenja srca kojim se čovjek otvara Bogu i bližnjemu.

5. Dragi slavitelji Božića, želim vam svima da u ovim svetim danima doživite u svojim srcima taj Božji mir koji nam dariva Isus Krist, koji je radi nas i radi našeg spasenja postao čovjekom. Neka plod toga mira bude pomirenost s Bogom i među sobom, kako bismo iz božićnih blagdana i ove godine zakoračili u novu godinu kao ljudi koje je Krist obnovio i preporodio te koji, zajedno s anđelima, kliču i pjevaju ispred božićnih jaslica: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.“ I ne samo pjevaju nego i u svakodnevnom životu to prakticiraju dajući Bogu i svakom čovjeku ono što im pripada.

Neka nam za to bude nadahnuće i naša stara božićna pjesma: „U to vrijeme godišta mir se svijetu naviješta. Porođenje Djetića, od Djevice Marije. Od prečiste Djevice i nebeske Kraljice, anđeoske Cesarice, Svete Djeve Marije. Djeva Sina porodi, vragu silu svu slomi, a kršćane oslobodi, Sveta Djeva Marija. U jasle ga stavljaše, Majka mu se klanjaše i slatko ga ljubljaše, Sveta Djeva Marija. Anđeli mu služahu, novu pjesmu pjevahu, u njeg’ milost prošahu, Svetom Djevom Marijom. U ponoć Bog se rodi, Nebo, zemlju prosvijetli, k’o u podne svjetlost bi, Svetom Djevom Marijom…“

Pridružimo se toj anđeoskoj pjesmi i mi slijedeći savjet sv. Augustina koji nas potiče: „Pjevaj kako to običavaju putnici: pjevaj i putuj, pjevajući se tješi u trudu, a ne odaj se lijenosti – pjevaj i putuj.“ Da, pjevajmo i radujmo se, draga braćo, Spasiteljevu rođenju!

Kako bismo osjetili mir i radost što nam ih betlehemsko Dijete dariva, otkupljenje kojim nam vraća slobodu i dostojanstvo djece Božje, svjetlo koje razgoni svaku tamu na našem životnom putu, to i svako drugo dobro od srca želim svima koji će ovu poruku čitati.

Dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup