Euharistijsko slavlje počelo je „Posvetnom molitvom Srcu Isusovu“  pred kipom Srca Isusova, za posvetu obitelji, za svećenike, sve hodočasnike te posebno za sve katoličke liječnike, koji su prošle godine na blagdan Srca Isusova imali posvetu u Vatikanu, a  ove godine članovi HKLD-a sa svojim predsjednikom doc. dr. sc. Rokom Čivljakom, duhovnikom don Ivanom Bodrožićem i nekoliko duhovnika iz različitih podružnica (iz Zagreba fra Draženko Tomić i iz Splita don Stipan Šurlin) tako obnovili svoju posvetu Srcu Isusovu.

Dr. Bodrožić govoreći u propovijedi o „modelu naših srca“ istaknuo je: „Evanđelje današnje svetkovine vraća nas 2000 godina unazad i poziva nas da se zapitamo zašto i u kojem kontekstu je Isus izgovorio riječi: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje.“ Istaknuvši „kako to nije samo ‘povlastica’ našega vremena da u javnosti vrvi mnogo neupućenih i primitivnih pojedinaca, koji se bez uvida u otajstvo ljudskoga života i ljudskoga srca, njegove dubine i svetosti, razbacuju dubokoumnim i slobodoumnim izjavama. I nekada je bilo ljudi koji su bez stida i skrupula pokazivali svoje neznanje pod krinkom naprednih stavova. I u Isusovo doba bilo je onih koji su se busali u ljudsko znanje, a prezirali Božje, te mislili kako time čine uslugu čovjeku i društvu. I u Gospodinovo vrijeme bilo je onih koji su trovali dušu i srce svoga naroda nakaradnim i razvratnim, izobličenim i bezbožnim življenjem, a k tome se pozivali na zasluge, očekivali hvalospjeve i pljesak od istomišljenika i bezbožnoga svijeta. I u njegovo doba pod krinkom slobode promicalo se bezboštvo i grijeh, a uime ljubavi širila se nastranost u osobnom i obiteljskom životu.“

Pojasnio je kako je to bezboštvo i veliki otpad od Boga, propast u koju ljudi srljaju jer nisu u stanju stati pred Boga i primiti njegovu ljubav. „Zato današnji čovjek, jer je zakinut za iskustvo izvorne ljubavi, one Božje, koja dotiče i preobražava njegov život, navodno ljubi sve što mu dođe u vidokrug: biljke i životinje, prirodu i prirodne pojave, sunce i mjesec, nebo i zvijezde, oblake i planine. I rastopi se pričajući o toj svojoj velikoj ljubavi, ali Boga nema u vidokrugu njegova oka i njegova,  nema ni čovjeka, te se s vremena na vrijeme i zgražamo kako pored čovjeka i njegovih potreba prolazimo kao pored zida, a u nama toliko sućuti i skrbi za travu i bilje, za domaće i divlje životinje.“

Istaknuvši tako da je to  samo znak kako je srce suvremenoga čovjeka ozbiljno zakazalo, te da ne zna prepoznati svoj izvor i svoj božanski model i da čovjek sve ljubi osim onoga koji ga je stvorio i tako je „dopustio da mu Sotona i njegove laži i obmane iz srca ukrade Srce Božje, da mu oduzme mjeru i model, da mu oduzme Božju svetinju, čime je postao nestalan i nestabilan, čovjek koji se potom tješi ljudskim ljubavima i nasladama, zemaljskim strastima, slastima i užicima, jer ne zna osjetiti i okusiti užitak Božje ljubavi. Jer ne zna doživjeti dubine i ljepote Božjega srca koje nas ispunja i nadahnjuje autentičnom ljubavlju. Kao ljudi znamo sve ljubiti ograničenom privremenom i prolaznom ljubavlju, ali zaboravljamo ljubiti onoga koji nam daruje vječnu ljubav i koji nas po njoj uči ljubiti ispravno.“

Dr. Bodrožić istaknuo je da kad bismo naučili ljubiti Boga, onda bismo znali ljubiti cijeli svijet.  „Dok ne naučimo ljubiti Boga, do tada će nas ljubav prema svijetu činiti robovima zemaljske stvarnosti, umjesto da nas ljubav oslobodi i ponese prema vječnosti. Kad bismo na prvo mjesto stavili ljubav Božju, onda bismo naučili istinski ljubiti i čovjeka i darivati se za njega i njegovo spasenje.

I u doba Gospodinovo kao i danas ljudi dižu prst protiv neba i protiv Boga prozivajući njegov nauk umjesto da ga poštuju i po njemu primaju spasenje. Ljudi odbacuju njegove zakone i odredbe, umjesto da po njima žive i budu zahvalni jer nam je u svojoj dobroti i milosrđu put objavio. Nažalost, suvremeni čovjek diže prst i ruku protiv Boga i čovječnosti kojoj nas Bog uči, no svejedno Bog nam uvijek pruža ruku pomirnicu, ruku punu milosrđa i milosti, punu blagoslova i ljubavi. Pruža nam svoju ruku u kojoj je najveća svetinja što postoji – Srce njegova Sina, dok mi njemu nezahvalno uzvraćamo omalovažavajući njegovu neizmjernu ljubav. Jer, to malo tko od nazovi mudrih u društvu razumije, Isus je imao zahvaliti Ocu što je objavio malenim, onima koji su spremni ponizno slušati Božji glas i živjeti po njegovoj riječi i hodati putem koji nam je on naznačio, onima koji su ga spremni prihvatiti za nepogrešivog Učitelja i Gospodina koji nas je ljubio bezrezervno ne štedeći dati da mu srce kopljem probiju poradi našega spasenja.“

Poručivši vjernicima da zato trebaju zahvaljivati Bogu za taj dar  i stoga  se „Danas posvećujemo njegovu Presvetom Srcu i prihvaćamo na svoja leđa jaram njegove ljubavi, taj slatki jaram i lako breme koje nam on nudi. Tražimo pred Bogom oproštenje za sve one koji odbacuju i vrijeđaju njegovu ljubav, za sve one koji žele slobodu i ljubav bez odgovornosti, bez polaganja računa. Molimo za one koji u našem društvu i narodu žele biti neobuzdani i divlji u ljubavi prema slobodi i slobodni u izobličenoj i iskrivljenoj ljubavi bez okvira i spona odgovornosti, jer time ljubav prestaje biti ljubav, a sloboda prestaje biti sloboda.

Svojom vjernošću i ljubavlju prema Gospodinu ne dopustimo da bezbošci rastoče srce ovog naroda koje je vjekovima kucalo za Gospodina i u njegovu srcu crpilo snagu za opstanak na vjetrometini povijesti. Ne dopustimo da nam neki suvremeni trendovi prekinu životnu povezanost sa Srcem Sina Božjega, jer ćemo u tom slučaju prestati živjeti, a ostat ćemo vegetirati kao biljke koje ne znaju ni zašto ni kako živjeti. Isus nas poziva da dođemo k njemu, jer smo izmoreni i opterećeni bremena suvremenoga života u kojemu kao ljudi ostajemo lišeni iskonske ljubavi koja je natapala naša srca i davala nam smisao života.

Ne zaboravimo da smo mi narod posvećen Gospodinu i u našim žilama teče krv sveta, plemenita, krv kojom nas je Sin Božji posvetio i po kojoj nas je učinio djecom Božjom. Živimo stoga odgovorni za krv koja na nas teče iz Srca Isusova i koja nas čini rodom plemenitim u Božjim očima. Oblikujmo svoja srca prema njegovu Srcu i budimo plemstvo našega naroda, mi maleni koji slušamo njegovu riječ i živimo prema njegovim zakonima i uredbama. I preporađajmo svoj narod i društvo snagom ljubavi koja nas pokreće i gradimo pravu civilizaciju ljubavi, ali ne ljudske i blijede, bijedne i isprane, već one ispravne božanske ljubavi. Pretvarajmo naše društvo u njegovo sveto kraljevstvo na zemlji, kako bi nas on jednom primio u ono vječno na nebesima, zaključio je don Ivan Bodrožić.

Misu je predvodio u koncelebraciji sa župnikom don Božom Plazibatom, don Petrom Čondićem i više drugih svećenika.

Blagdanu je prethodila trodnevnica od 16. do 18. lipnja, koja je započinjala krunicom a završavala pobožnošću klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a predvodili su je župnik Plazibat i župni vikar don Pero Badrov.