Antunovsko hodočastilište u Tvrđi okupilo je tisuće vjernika kojima je za sakrament ispovijedi na raspolaganju bilo 16 svećenika na blagdan (od 2 do 22 sata), dok je mnoštvo volontera posluživalo hodočasnike, svećenike i goste u samostanu, uključujući trećoredce, laike katoličkih udruga i mladež: FRAMA Tvrđa, SKAC Osijek i Duhos Osijek.

Posebnost duhovnoga zajedništva na Antunovo u Tvrđi misno je slavlje obitelji, uz blagoslov djece i ljiljana te darivanje djece sličicama sv. Antuna, koje je predvodio fra Ivan Crnković, OFM, župni vikar Župe sv. Josipa Radnika u Borovom naselju (Vukovar), suslavio fra Stjepan Hrkač, OFM, župnik vikar osječke Župe sv. Obitelji (Jug II), a u liturgijskom čitanju i pjevanju sudjelovao župni zbor retfalačke župe Uzvišenja sv. Križa u Osijeku uz ravnanje Ivana Bošnjaka i klavijaturnu pratnju Antuna Ivankovića.

Uvodeći u misno slavlje fra Ivan je rekao kako su hodočasnici s hvalama i zahvalom Gospodinu ponizno došli na blagdansku misu u Tvrđu kako bi u „zajedništvu okupljeni oko euharistijskoga stola slavili Boga čudesnoga i divnog u svojim stvorenjima, a među njima je i sv. Antun Padovanski, kroz kojeg je milost oslobođenja od zemaljskih navezanosti i činjenje dobra djelovala i djeluje do danas“ te je u propovijed uveo pričom o svetosti, dobrim ljudima kroz koje se vidi kako je dobar Bog.

„Sveci su ljudi koji su prošli zemljom čineći dobro, bili čista srca i živjeli su Isusov život. Razmišljajući o mjestu i ulozi svetaca u Crkvi i svijetu, sveti je Antun zapisao: ‘U ovoj tamnoj dolini sveci blistaju kao zvijezde na nebeskom svodu. Sveci su zaista zvijezde i Krist ih drži pod pečatom svoje providnosti da se ne pojave kada sami zažele, već da budu spremni na trenutak koji je on predodredio. I kada čuju da u njihovu srcu odzvanja glas njegove zapovijedi, onda s tajnovitih područja kontemplacije prelaze na djela koja Krist od njih zahtijeva’. Jedna takva zvijezda bio je sv. Antun koji i nama danas blista“, istaknuo je propovjednik.

Crkvena ikonografija prikazuje sv. Antuna kao zaštitnika siromaha, poručio je fra Ivan. „Na slikama i kipovima prikazan je u takvoj ulozi – u ispruženoj ruci drži komad kruha kao da ga pruža ljudima, a u drugoj drži dijete Isusa ili Bibliju. Zagledajmo se u detalje – znakove i vidjet ćemo simbole kojima na sv. Antun uči i primjerom pokazuje kako kršćanski živjeti, kako staviti Riječ Božju u središte svoga života; kako živjeti po Evanđelju i kako drugima naviještati i svjedočiti Evanđelje. Sv. Antun istraživao je sv. Pismo. Svaku riječ koju je čuo nastojao je zapamtiti. Za njega je Evanđelje bila knjiga života“, rekao je propovjednik, razmatrajući o dubljemu značenju ikonografskih opisa uz svečev život – kruh, Biblija, bose noge (materijalno siromaštvo i duhovo bogatstvo) i bijeli ljiljan (simbol čistoće srca ispunjenoga Bogom).

„Čisto srce je sposobno vidjeti Boga na djelu i u drugima prepoznaje Božju prisutnost. Život sv. Antuna nas potiče da je važno srce imati u Bogu – promatrati druge s ljubavlju i poštovanjem! Srce koje se nalazi u Bogu, ili bolje rečeno, srce u kojemu se nastanio Krist, srce je koje drugoga gleda Božjim očima. Bog će nas pitati jesmo li imali ljubavi prema drugome. Budimo poput djece! Svetac je onaj koji kormilo svoga života zna predati Gospodinu, Bogu da on sve vodi. Neka ovaj svetac pokaže da Bog uvijek želi surađivati s nama, da nas treba i pozvao nas je po imenu, i treba naše slabosti, baš onakve kakvi jesmo. Trebamo zagovarati i naše talente, sposobnosti, svoje darove, iskoristimo ih! Na koncu života, Bog neće pitati jesu li tvoje ruke bile prljave, daj Bože da su bile prljave od onoga dobra što si učinio, nego će nas pitati jednom jesmo li ljubili, jesmo li imali ljubavi? Najgori je onaj život – nisam ništa pogriješio, ali nisam ni ljubio. Sv. Antun je činio dobro, sigurno je nekad i pogriješio, ali je sve činio s ljubavlju. Neka nam sv. Antun izmoli da budemo siromašni duhom, čisti srcem i s osjećajem poput djece“, zaključio je predslavitelj Crnković. Na kraju slavlja blagoslovio je djecu u spomen na krštenje i s franjevcima, predvođenim gvardijanom Mihaljevićem, darivao djecu sličicama s molitvom sv. Antunu.

Svečanim euharistijskim slavljima prethodila je večernja trodnevna duhovna priprava koju je vodio fra Siniša Pucić, OFM iz samostana Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu. Blagdanske mise su od 3 sata do 21 sat slavili osječki svećenici i gosti: gvardijan Franjevačkog samostana u Tvrđi fra Venancije Mihaljević (suslavio fra Zoltan Dukai i vlč. Josip Majdandžić), fra Ante Barišić, fra Dragutin Bedeničić, o. Darko Rac (grkokatolički župnik u Bačincima), vlč. Vladimir Delić (suslavio fra Svetislav S. Krnjak), vlč. Krešimir Iljazović (suslavio o. Nenad Krajačić, dekan žumberački), preč. Ivica Rebić, vlč. Nino Perica (suslavio o. Ljubomir Sturko), vlč. Blaž Jokić, fra Ivan Crnković (fra Stjepan Hrkač), župni sin župe u Tvrđi Sv. Mihaela, ark., mons. Većeslav Tumir, savjetnik apostolskog nuncija u Japanu, te vlč. Danijel Tigandžin, župnik u Duboševici. Na kraju svake mise, poslije blagoslovne molite, hodočasnike je pozdravio gvardijan Mihaljević.

Na misnim slavljima pjevali su: HOPGD Zrinski, zbor franjevačke crkve Sv. Križa i časni brat fra Miroslav Petrac, župni zborovi župa: Sv. Josipa Radnika, Sv. obitelji, josipovačke Sv. Luke, ev., Preslavna Imena Marijina, Uzvišenja sv. Križa i Sv. Mihaela, ark. U uređenju crkve i vanjskog oltarnog prostora s darovanim ljiljanima iz Marije Bistrice sudjelovao je časni brat Drago Rašković.

Tradicija štovanja sv. Antuna Padovanskog (1195.–1231.) u Osijeku seže u vrijeme dolaska prvog franjevca, fra Šimuna iz Bača, nakon protjerivanja Turaka 1687. godine. Dakle, ove godine navršava se 335 godina pobožnosti „svecu svega svijeta“. Naime, u neposrednoj blizini nekadašnje Sulejman-hanove džamije fra Šimun iz Bača gradi drvenu crkvicu Našašća Svetog Križa (danas Sv. Križa), a kroničar fra Paškal Cvekan u monografiji „Osječki franjevci“ (1987.) opisuje kako se u jednomu od prvih zapisa o radu franjevačkih misionara u Osijeku spominje pobožnost sv. Antunu Padovanskomu.

Naime, pišući 1697. molbu caru i kralju Leopoldu I., među razlozima za dopuštenje gradnje zidane crkve, osječki franjevci ističu velik broj vjernika koji se okuplja na blagdan sv. Antuna Padovanskog. Pobožnost sv. Antunu traje neprekidno i svakoga utorka uz večernju misu vjernici mole uz svečevu sliku na pokrajnjem oltaru, a osobne molitve upućuju uz paljenje svijeće i uz svečev kip u hodniku kod ulaza u Franjevački samostan sv. Križa.