Na skupu se raspravljalo o hrani i zdravlju s filozofsko-biološkog i teološko-pastoralnoga aspekta. Uvodno izlaganje „Manje pure, više fiskulture“ održao je prof. dr. sc. Anđelko Mrkonjić. U prvom dijelu izlagali su profesori s KBF-a u Splitu. Prof. dr. sc. don Alojzije Čondić govorio je o temi „Pastoralni pogled na pitanje zdravlja i odnosa prema hrani“, prof. dr. sc. don Mladen Parlov održao je izlaganje „Teologija hrane: biblijsko-teološki pogled“, mr. sc. fra Jerko Kolovrat održao je predavanje „Filozofski pogledu na hranu i zdravlje“, a prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić izlagao je o temi „Hrana u monaškoj tradiciji zapadnog kršćanstva: Odnos prema hrani u askezi svetog Jeronima“-

U drugom dijelu prof. dr. sc. Frane Strikić sa studija Mediteranske poljoprivrede održao je predavanje „Ekološka proizvodnja hrane i njezina važnosti za zdravlje“, književnica i novinarka Dragica Zeljko Selak govorila je o temi „Slivanjski običaji vezani uz hranu i zdravlje“, hrvatski alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, član HGSS-a Stipe Božić održao je izlaganje „Vlastita iskustva – sport kao lijek“.

Prof. Mrkonjić je u uvodnom predavanju istaknuo problem pretilnosti u Hrvatskoj kao jedan od najvećih javnozdravstvenih izazova današnjice.

Prof. Čondić ponudio je pastoralni pogled na pitanje hrane i zdravlja. Govorio je o zamršenostima i suprotnostima koje se javljaju: jedni gladuju, drugi bacaju; jedni zagađuju prirodu, drugi joj se ne znaju radovati, ljudi strahuju i od straha psihološki stradaju.

Materijalistička paradigma poima čovjeka samo kao tijelo, pa čovjek ima potrebu samo raditi, jesti, živjeti, stvara se religija hedonizma. O tome se govori na prvoj stranici Svetoga pisma kada Adam i Eva zbog duhovne praznine posežu za hranom i ta je glad neutaživa. A zašto je to tako, izlagač je ponudio odgovor da je to zato što je čovjek, kako naučava Crkva u „Gaudium et spes“, jedinstvo duše i tijela. Suvremeni svijet govori samo o zdravlju, bolesti i hrani, a zaboravlja na duhovnu dimenziju i time hrani pola čovjeka. Tako čovjek postaje duhovno prazan, bolestan, gubi nadu, vjeru i poseže samo za tjelesnom hranom i zdravljem zaboravljajući nahraniti duh i dušu i život usmjeriti vječnosti, zaključio je prof. Čondić.

Prof. Parlov je, govoreći o teologiji hrane i posta, istaknuo da je hrana od početka do kraja Svetoga pisma jedan od središnjih izraza odnosa Boga i čovjeka. „Teologiju hrane promatramo kroz biblijsko-teološki vid. Ona se ne ograničava na fiziološku potrebu za održavanje tijela, nego prožima cijelo antropološko, duhovno i eshatološko značenje hrane u odnosu prema Bogu, bližnjem i stvarnome svijetu. Od stabla u Edenu, preko mane u pustinji, do Euharistije kao ‘kruha života’, hrana u Bibliji uvijek nosi značenje koje nadilazi puko hranjenje“, pojasnio je.

Prof. Kolovrat je, govoreći o filozofskom pogled na hranu i zdravlje, rekao je da „svako ljudsko biće mora jesti – ali kako jede, što jede, s kim jede i kada jede, sve su to pitanja koja prelaze biologiju i zadiru u prostor kulture, ćudoređa, religije“ te da u tom smislu „hrana postaje višeslojna vidljiva pojava i uočljiva činjenica (fenomen) dostojna filozofske raščlambe.“

Nadalje je govorio zašto je ta tema bila dugo ignorirana u filozofskoj tradiciji. Kao jedan od razloga je naveo: „Metafizičko nasljeđe koje odvaja duh od tijela, Platonska sumnja prema osjetilnim užicima, kao i kršćanski način života koji se sastoji od odricanja strasti i tjelesnih potreba, kako bi se postiglo duhovno pročišćenje, potisnuli su sve što ima veze s hranom u području niskoga, tjelesnoga, svjetovnoga.“

Prof. Bodrožić je, govoreći o odnosu prema hrani u askezi sv. Jeronima i njegovomu kršćanskom načinu života u odricanju strasti i tjelesnih potreba, rekao da je sv. Jeronim uzdanica monaškoga asketizma u zapadnom kršćanstvu te da je on dobro znao da je jedan važan element asketskoga života upravo odnos prema hrani. O tome koliko je za monahe bilo važno paziti na prehranu da ne bude obilna i primamljiva, svjedoče i Jeronimovi životopisi svetih pustinjaka Pavla i i Hilariona. Za sv. Pavla Pustinjaka zapisat će da mu je hranu i odjeću pružala palma (Vita Pauli 6), a kada mu je u posjet došao sveti Antun Pustinjak onda će osjetiti blagodat Božje providnosti koja hrani monahe. Dok njih dvojica budu razgovarali, jedan gavran će im donijeti kruh da blaguju.

Potom je govorio da se u „Životu sv. Hilariona“ navodi da je svetac prakticirao oštru askezu koja je pretpostavljala i veliko uzdržavanje od hrane. „Da izbjegne jače seksualne napasti, asketa ih je stavljao pod kontrolu prakticirajući post. Iskustvo važnosti hrane koje je imao Jeronim nije bilo samo za monahe, već je držao da je s obzirom na hranu neophodan odgoj za sve kršćane. Pa i onda kada svi ne trebaju imati isti način prehrane kao monasi, ipak trebaju imati krepostan stav prema hrani ne dopuštajući da prevlada požuda u njihovu životu“, rekao je prof. Bodrožić.

Prof. Strikić je govorio o važnosti ekološke proizvodnje hrane i njezine važnosti za zdravlje.

Istaknuvši da danas u trgovinama možemo u svako vrijeme kupiti sve vrste voća i povrća, ostavio je otvoreni upit svakom ponaosob, koliko je to dobro ili loše za čovjekovo zdravlje i koliko je proizvodnja hrane moćno oružje.

Dragica Zeljko Selak u izlaganju o običajima u Slivnu, povezanim s hranom i zdravljem, govorila je o tradicijskoj prehrani i samoniklom jestivom bilju i ljekovitim travama po kojima je nekada Slivno bilo prepoznato u Imotskoj krajini te o blagdanskim i posnim (soparnim) jelima, koja su se temeljila prvenstveno na zdravom samoniklom bilju. Govorila je i o važnosti posta kao lijeka za dušu i zdravlje.

Stipe Božić govorio je o svojim iskustvima s naglaskom da je sport pravi lijek i oslobođenje od onoga što čovjeka svakodnevno tišti, istaknuvši kako danas živimo u sportskim arenama, gledamo naše sportaše sjedeći prikovani za ekrane, umjesto da se krećemo kroz prirodu i sportski živimo, ostajemo zarobljeni u zatvorenim prostorima prikovani za mobitele i da se današnja djeca uopće ne uče i ne potiču ‘ti to možeš’, suočiti se sa stvarnošću, nego su izložena strahovima. Naveo je da bi u školi trebalo biti više fiskulture te da bi trebalo promicati što više izlete i hodočašća.