SMIJU LI RAZVEDENI I PONOVNO VJENČANI PRISTUPATI PRIČESTI?

SMIJU LI RAZVEDENI I PONOVNO VJENČANI PRISTUPATI PRIČESTI?
Najnovije pismo Kongregacije za nauk vjere, očito potaknuto lanjskim pastoralnim pismom njemačkih biskupa s područja Gornje Rajne, utvrđuje dosadašnji crkveni nauk i praksu ne niječući pravo unutrašnjeg suda savjesti
U Rimu je 15. listopada ove godine iz Kongregacije za nauk vjere objavljeno “Pismo biskupima Katoličke Crkve o pristupanju razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika euharistijskoj pričesti” (Epistula ad Catholicae Ecclesiae episcopos de receptione communionis eucharisticae a fidelibus qui post divortium novas inierunt nuptias). Riječ je o vrlo aktualnom pitanju jer širom svijeta raste broj katolika koji su bili crkveno vjenčani a nakon toga žive u drugom samo građanskom braku, ne želeći zbog toga istupiti iz Katoličke Crkve. Mnogi od njih, dapače, smatraju da i dalje imaju pravo pristupati svetoj pričesti. Budući da po važećim crkvenim propisima nisu kažnjeni izopćenjem (ekskomunikacijom), nego im se samo ne dopušta redovito primanje sakramenata, neki od njih i neki svećenici, čak i biskupi, pokušavaju pronaći neko srednje rješenje. Tako su njemački katolički biskupi iz područja Gornje Rajne u srpnju 1993. bili objavili pastirsko pismo o tom pitanju. Potpisnici su biskupi Walter Kasper (Rottenburg), Karl Lemann (Meinz) i Oscar Seier (Freiburg). Načelno potvrđujući dosadašnji crkveni stav ti su biskupi ipak dopustili mogućnost da neki od vjernika koji žive u samo građanskom braku po sudu vlastite savjesti primaju pričest, a da se drugi vjernici zbog toga ne trebaju sablazniti. Moguće je, naime, da netko bude osobno sasvim siguran da mu prethodni brak nije bio valjano sklopljen te da ima pravo na sklapanje braka s osobom s kojom sada živi, ali to ne može dokazati na području javnoga crkvenog prava. U tom bi slučaju takav vjernik osobno mogao svoju novu vezu smatrati valjanim brakom te bi iz toga zaključio da ima pravo i pričešćivati se. Spomenuti biskupi su, predviđajući tu mogućnost, upozorili da takvi vjernici svoju odluku ne smiju donositi lakomisleno, nego se trebaju o tome ozbiljno savjetovati s iskusnim svećenikom. Taj im pak svećenik ne smije niti može dopustiti da se pričešćuju, ali im to ne može ni zapriječiti. Spomenuti njemački biskupi htjeli su reći da je tako nešto moguće, da dotične vjernike ne treba tjerati ako bi došli na pričest, te da crkvenu zajednicu treba i na to pripremiti.
Najnovije pismo Kongregacije za nauk vjere očito se odnosi na to pismo gornjorajnskih biskupa, premda ih izričito ne spominje. Predstojnik Konregacije, kardinal Joseph Ratzinger, i sam Nijemac, ovim pismom upozorava kako se ne smiju miješati područje osobnog suda savjesti (forum internum) i područje javnoga prava (forum externum). To je zapravo srž ovoga Pisma. Brak, naime nije samo privatna veza između dvije osobe, nego je stvarnost u društvenoj i crkvenoj zajednici i stoga predmet javnoga prava. Doista je moguće da neki vjernik bude osobno uvjeren kako mu brak nije bio valjan te da je stoga slobodan za novo sklapanje braka. Također je moguće da u novoj vezi bude po savjesti uvjeren da je to pred Bogom valjani brak. Sve se to događa pred sudištem savjesti, in foro interno. Da bi se pak takvo stanje moglo registrirati pred javnim crkvenim sudištem i tako steći odgovarajuća prava u vjerničkoj zajednici, nema drugog načina nego da se provede propisni crkveni postupak za utvrđivanje ništavnosti prvoga braka, te da se nakon toga na propisan način sklopi novi, valjani brak. Dok to nije učinjeno, crkvena zajednica ne može dotični par smatrati vjenčanim. Pred zajednicom je, dakle, riječ o nesređenoj bračnoj vezi. Vjernik i vjernica koji u takvoj vezi žive javno protuslove crkvenom poimanju braka koji je nadasve slika najdublje veze Krista i njegove Crkve. Budući da je euharistija znak i izraz toga zajedništva Krista i Crkve, nije u redu da je primaju oni koji su u javnosti postali znak nijekanja toga zajedništva. Stoga novo pismo Kongregacije za nauk vjere s jedne strane upozorava da dotični vjernici nisu izopćeni, da im treba iskazivati poštovanje i ljubav, poticati ih da sudjeluju u misnom slavlju, da mole i nastoje kršćanski živjeti, da se također duhovno, što znači željom, pričešćuju. S druge ih pak strane poziva da javnim pristupanjem pričesti ne prejudiciraju nepostojeće rješenje na javno-pravnom području, da se uzdrže od pričešćivanja dokle god žive u takvom stanju. Novo Pismo na više se mjesta poziva na pobudnicu Ivana Pavla II. “Familiaris consortio”, na važeći Zakonik kanonskoga prava, dokumente ekumenskih koncila i svetačke spise. Sve je prožeto pažljivošću da se ne povrijede vjernici o kojima je riječ, da se pokaže kako nije riječ ni o kakvoj diskriminaciji nego o posljedicama njihova objektivnog stanja na vanjsko-pravnom području. Očito nije zanijekana mogućnost da netko doista po savjesti bude uvjeren da živeći u takvu braku ne proturječi Bogu te da je u njegovoj milosti. Ipak bi javnim pristupanjem pričesti proturječio crkvenom zakonu, uz mogućnost sablazni za druge vjernike. Cijelo to područje suda savjesti, kad je riječ o takvim slučajevima, nije zanijekano nego prepušteno odgovornom i ozbiljnom odlučivanju tih osoba, koje se zacijelo trebaju razumno savjetovati s iskusnim svećenicima, ispovjednicima. No, nikakva odluka dotičnih ljudi, makar se slagala s osobnom savješću ispovjednika, po sebi nema učinka na vanjsko-pravnom području. Takvi će vjernici mnogo bolje zadovoljiti svojoj savjesti i potrebama svoga duhovnog života ako se krišom ne pričešćuju, nego se s pouzdanjem u Božje milosrđe uključuju u liturgijska slavlja ne primajući pričest. Pismo ih izričito upućuje na duhovnu pričest. To je poznata praksa da vjernik koji sudjeluje u euharistijskom slavlju, a iz bilo kojih razloga nije spreman na primanje pričesti, skrušenim srcem zamoli Isusa da ga ipak pohodi, da mu udijeli milost kao i onima što se pričešćuju. Istodobno su takvi vjernici dužni nastojati da svoje bračno stanje srede pred crkvenim sudištem, da pokrenu postupak dokazivanja ništavnosti prvoga braka, osobito da u sebi odgajaju spremnost pokoriti se volji Božjoj kako tu volju u svojoj savjesti doista shvate. (ŽK)

KARMELIĆANIN – ZAGOVORNIK DJECE
Ante Stantić: “Zagrliti Krista i duše”, Vicepostulatura o. Gerarda Tome Stantića, Zagreb
“Zagrliti Krista i duše” knjiga je Ante Stantića o životnom putu sluge Božjega karmelićana Gerarda Tome Stantića. Knjigu je objavila Vicepostulatura sluge Božjega. O. Gerard Stantić rođen je 16. rujna 1876. u Đurđinu kraj Subotice u bunjevačkoj (hrvatskoj) obitelji. Kao dvadesetogodišnji mladić u Grazu god. 1896. stupa u Karmelski red, te u gradačkom samostanu 11. rujna 1897. polaže zavjete. Od 1897. do 1903. g. o. Gerard boravi u karmelskom samostanu u Đuru u Mađarskoj, gdje je u travnju 1903. zaređen za svećenika i započinje svoju svećeničku djelatnost. Nakon nekoliko mjeseci premješten je u Budimpeštu, a iz Budimpešte 16. kolovoza 1904. prelazi u Sombor, gdje djeluje do svoje smrti 1956. godine. O. Gerard sudjelovao je u utemeljenju somborskog Karmela, bio je dugogodišnji somborski poglavar, utemeljitelj i prvi voditelj svjetovnoga karmelskog reda u Somboru, pisac i promicatelj karmelske duhovnosti, praktičar duhovnog puta sv. Ivana od Križa, te se osobito zalagao za djecu i obitelj. Središte njegova pastoralnog rada je Mali Isus, otajstvo Isusova djetinjstva. “Sluga Božji neprestano je upućivao vjernike, pa i pravoslavne, da se obraćaju Malom Isusu u svojim potrebama”, piše neki očevidac. Svojim djelovanjem i radom o. Gerard obogatio je ne samo Karmelski red, nego i cjelokupnu Crkvu u Hrvata, a nakon njegove smrti vjernici su mu odmah počeli iskazivati štovanje i utjecati se njegovu zagovoru. Sredinom rujna 1985. subotički biskup Matija Zvekanović pokrenuo je postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Gerarda Stantića koji je zbog današnjih ratnih prilika morao zastati. “Sudeći po uslišanjima što ih vjernici primaju po njegovu zagovoru, čini se da mu je posebno na srcu da kod Boga zagovara djecu i obitelj, što mu je bilo na srcu i za života i pastoralnoga rada, tako plodnog i intenzivnog u Somboru. Majke mu zahvaljuju za sretan porod, a ozdravljenje djece pripisuju njegovu zagovoru”, završava autor knjigu pozivajući čitatelje i štovatelje o. Gerarda “neka mole Malog Isusa da po zagovoru ugodnika Božjeg podari milost, osobito u korist djece i obitelji, kako bi se proslavio Bog u svojim slugama!”. (SF)