Socijalna tribina u Vikarijatu Osijek o kršćanskoj karitativnoj dobrotvornosti

U nastavku petoga ciklusa socijalnih tribina u Vikarijatu u Osijeku, koje organizira Institut za novu evangelizaciju sv. Ivan Pavao II., 28. siječnja je mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi, voditelj Socijalnog četvrtka, govorio o temi kršćanske dobrotvornosti – Caritasu.

Riječ je o vidu evangelizacijske prisutnosti i djelovanju Crkve u društvenom životu na način „Izjava i odluka Druge biskupijske sinode“ obvezujućima za Crkvu đakovačko-osječku. „Ljubav za Crkvu nije neka vrsta društvenog dobročinstva koje se može mirne duše prepustiti i drugima, već je dio njezine naravi i nužni izraz njezinoga bića. Crkva je Božja obitelj u svijetu, a mjerilo njenog djelovanja je prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Kršćaninov program je program milosrdnog Samarijanca. U toj ‘slici’ je bit evanđeoskog stila života! U takvoj Božjoj obitelji nikomu ne smije nedostajati ono što je nužno za život, a ljubav te obitelji nadilazi njezine granice“, istaknuo je Jakobfi podsjetivši kako se duboka narav Crkve (Izjave i odluke 203; DCE 25) izražava u trostrukoj zadaći: u naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i služenju ljubavi.

Upravo ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, jest zadaća svakog pojedinog vjernika, cijele crkvene zajednice na svim njezinim razinama, a karitativno djelovanje, istaknuo je predavač, pripada samoj naravi Crkve, dakle prepoznatljiv je znak Božje spasenjske ljubavi/čovjekoljublja. „Ljubav prema bližnjem nije samo intimistički spiritualizam (zatvoren u samodostatnost odnosa Bog i ja) ili socijalni aktivizam već sinteza odnosa, pogled od gore prema dolje kao kršćanski stil života u slici uskrsloga Krista. Mjesna Crkva đakovačko-osječka želi da skrb za socijalno isključene i siromašne – kršćanska dobrotvornost putem struktura Caritasa, bude prepoznatljiv izraz njezine vjere i sinodskog opredjeljenja“, rečeno je uvodno u promišljanju o naravi Crkve. U cilju ostvarenja kršćanske karitativne dobrotvornosti nužno je stvoriti organiziranost jer „ljubav kao obveza čitave Crkva mora biti uređen oblik služenja (Izjave i odluke 204; 210; DCE 21), a organiziranost ju čini sastavnim dijelom temeljne strukture Crkve zajedno s podjeljivanjem sakramenata i naviještanjem riječi“. Budući je dio sudjelovatelja tribine angažiran djelatnom ljubavlju u katoličkim udrugama (Veronikin rubac, Prijatelji sv. Martina), a pojedini u humanitarnom radu župe i civilnog društva te zbog aktualnog pružanja pomoći stradalima u potresu, u izlaganju i diskusiji je pojašnjeno kako reda i usustavljenosti mora biti zbog učinkovitosti i transparentnosti jer u protivnom unatoč dobroj vjeri, stvara se „humanitarni nered“ viđen i na Banovini kada su pojedini i skupine hrlili u pomoć.

„Cjelokupno karitativno djelovanje treba objediniti unutar struktura Caritasa, uskladiti s civilnim i crkvenim zakonodavstvom (CIC, Zakon o humanitarnoj pomoći, Zakon o volonterstvu, Pravilnik o doniranju hrane) te integrirati u pastoralno djelovanje Nadbiskupije kako bi djelovanje postalo učinkovit odgovor na pastoralne potrebe. Uređen oblik služenja ljubavi u organiziranosti je župni karitativni odbor (Izjave i odluke 207; 575). U župama u kojima ne postoji neka se što prije ustanovi, a njegov predstavnik bude član pastoralnog vijeća. Zadaće karitativnog odbora su: praćenje socijalnih i društvenih prilika stanovnika s područja župe, promicanje solidarnosti za potrebite, poticanje i organiziranje konkretnih akcija kršćanske dobrotvornosti u župi, pomaganje socijalno najugroženijih obitelji i pojedinaca, usmjeravanje viška sredstava, preko Caritasa, u druge dijelove Nadbiskupije i izvan nje. Karitativni rad izvire iz euharistijskog zajedništva iz kojeg crpi snagu i nadahnuće i odgovor je Crkve na ono što predstavlja neposrednu potrebu – gladne nahraniti, gole odjenuti, skrbiti za bolesne i liječiti ih, zatvorenike pohoditi. Obilježava ga neovisnost o strankama i ideologijama! Ljubav je besplatna i karitativni se rad ne smije koristiti kao sredstvo prozelitizma! Djela ljubavi ne čine se radi postizanja drugih ciljeva, ali to ne znači da karitativna djelatnost mora ostaviti Krista po strani. Ljubav u svojoj čistoći i u svojoj besplatnosti najbolje je svjedočanstvo Boga“, razložio je Jakobfi.

Na tribini je bilo riječi i o dimenzijama karitativnog rada, o važnosti suradnje ne samo zbog karitativne učinkovitosti već i na razini mjesne Crkve s drugim kršćanskim Crkvama (ekumensko zalaganje) i s civilnim organizacijama te ustanovama brige za čovjeka (čimbenik evangelizacije). Izlaganje je zaključeno duhovnim poticajem pape Benedikta XVI.: ‘Tko ostvaruje ljubav u ime Crkve svjestan je da je ljubav u svojoj čistoći i u svojoj besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo i koji nas potiče ljubiti’.