Španjolski teolozi o papinoj nezabludivosti

Predsjednik “Teološke udruge Ivan XXIII.” Jose Maria Diez Alegria uputio je preko španjolske katoličke revije “Vida Nueva” (2/96) katoličkoj javnosti otvoreno pismo o poimanju vjerskoga nauka o papinoj nezabludivosti. Pismo su potpisali još 18 poznatih španjolskih teologa.

Nedavno je, kako izgleda proglašeno, u izjavama kardinala Ratzingera i pape Ivana Pavla II. da katolici, posebice teolozi, trebaju dati neopozivi pristanak i onim mišljenjima crkvenog učiteljstva koja nisu utvrđena svečanom odlukom ni definitivnim proglasom. Moglo bi se reai da to znači da čine papinoga učenja kad nije nezabludivo treba prihvatiti kao da su nezabludivi.
To pokreće vrlo teška i važna pitanja glede crkvenoga života, glede budućnosti kršćanske vjere i služenja probicima kraljevstva Božjega.
Stoga smo potaknuti ukratko iznijeti neka razmišljanja o problematičnom pitanju (vexata questio) papinog učiteljstva i nezabludivosti.
Kršćanska apostolska vjera daje nam pouzdanje da Bog neće napustiti svoju Crkvu kad je riječ o održanju “vjere u Krista Isusa” (Gal 3,26) i “vjere ljubavlju djelotvorne” (Gal 5,6). To nas potiče živjeti svoju vjeru u crkvenom zajedništvu, ne upadajući u opasnu i neumjerenu subjektivnost. Ipak, posljednje jamstvo nije ni u nama ni u “pastirima”, ni u zajednici. Ono je u Duhu i u otajstvenoj Isusovoj nazočnosti.
Snagom te vjere prihvaćamo definiciju prvog vatikanskog koncila o Papinoj nezabludivosti, pažljivo proučavajući izraze kojima je taj nauk izrečen.
Papa je nezabludiv samo kad odlučuje ex cathedra, što znači kad nastupa kao sveopći učitelj i kad namjerava upotrijebiti puninu svoje vlasti. No, to nije dosta. Na drugom mjestu, objektivno je ogranieen sadržaj mogućih definicija (nezavisno od subjektivne Papine nakane). Mora biti riječ o vjeri i ćudoređu, što znači o nečem što pripada objavi koju su prenijeli apostoli (usp. Lumen gentium 25). Na trećem mjestu, Prvi vatikanski koncil ne kaže izravno da je Papa, kad odlueuje ex cathedra o pitanjima vjere i ćudoređa, nezabludiv. Koncil se ograničuje govoreći da, u nekim slučajevima, (i samo u njima), Papa uživa onaj dar nezabludivosti kojim je obdarena Crkva. Stoga, ne proglašuje se nezabludivost Crkve, polazeći od Papine nezabludivosti, nego ta druga proizlazi iz prve. U tome nalazimo duboko teološko značenje. Mi, dakle, smatramo da je u svjetlu cijeloga Novog zavjeta moguće tvrditi da tako shvaćena nezabludivost Crkve u mjeri u kojoj postoji, obuhvaća samo one središnje i temeljne istine, o kojima se može reći da spadaju u samu bit kršćanske vjere. Za primjer mogu poslužiti izričaji u Prvoj Ivanovoj poslanici (2, 22-23; 4, 2-3).
Mislimo da treba računati s poteškoćama koje filozofija i jezikoslovije pridaju samoj mogućnosti da se utvrde neporecivi i nepromjenjivi izričaji, nezavisno od uljudbenih i povijesnih uvjeta vrijednosti njihova značenja.
Nama napokon izgleda da je definicija prvog vatikanskog koncila o Papinoj nezabludivosti, dobro shvaćena i do dna proučena, mnogo više definicija ne-nezabludivosti, Papa, izuzevši neke određene slučajeve, nije nezabludiv.
Nameće se vrlo praktično pitanje. Koju vrijednost za katoličke vjernike imaju službena, ali ne-nezabludiva Papina mišljenja, kad on vrši svoje redovito učiteljstvo?
Prvi vatikanski koncil nije u to ulazio. Ali, dobri teolozi, potkraj 19. stoljeća, potrudili su se to pitanje analizirati. I, vrlo jasno rekoše da takva mišljenja imaju za vjernike određeni autoritet. Ipak, budući da nije riječ o nezabludivim izričajima, pristanak koji vjernici duguju u tim je slučajevima “prosudbeni i po sebi izložen zabludi” (s. Schiffini, De virtutibus infusio, 1904). Stoga, “kad se pojave dovoljni razlozi za dvojbu, razborito je suspregnuti pristanak” (Ch. Pesch, Praelectiones dogmaticae). Pristanak nije obvezan, “čim se ukažu motivi, koji opravdavaju drugačije mišljenje, bilo da su ti motivi istiniti, bilo da nisu istiniti, ako smo bez svoje krivnje u zabludi” (D. Palmieri, Tractatus de Romano Pontifice, 1887).
Može se, dakle, reći da je prvi vatikanski koncil izrekao nauk o Papinoj nezabludivosti nipošto u duhu nametljivog totalitarizma. No, dogodilo se da su pobornici pretjeranog poimanja Papine nezabludivosti uspjeli u praksi (da kažemo: na pogrešna vrata) nametnuti pojednostavljeno poimanje te koncilske odluke.
Ta promjena smisla nauka o nezabludivosti proizvela je početkom ovoga stoljeća poviku na “modernističku krizu” i pojavu neumoljivog “progona vještica” protiv teologa osumnjičenih za modernizam – u što se potiho upustio i Sveti Pio X. – postupcima koji su teško vrijeđali osnovna ljudska prava.
Pod utjecajem tog doktrinarnog i disciplinskog terorizma, u praksi je ishlapila razlika između nezabludivog i ne-nezabludivog učiteljstva. Teoretski se ta razlika priznavala, ali se je smatralo da je riječ o čisto akademskom pitanju.
U praksi se je mislilo da se treba apsolutno podložiti svemu što Papa kaže, da je on uvijek nezabludiv. Roma locuta est, causa finita est. Smatramo da je doista potrebno usprotiviti se toj pomutnji i pretjeravanju, koje može teško ugroziti sutrašnjicu vjere i budućnost Crkve.
Htjeli bismo iznijeti završno razmišljanje. Drugi vatikanski koncil je ustvrdio: “Premda pojedini biskupi nemaju povlasticu nezabludivosti, ipak, kad se, iako raspršeni po svijetu, ali čuvajući vezu zajednice među sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično učeći stvari vjere i morala slože u jednoj nauci kao definitivno obvezatnoj, tada nezabludivo iznose Kristovu nauku” (Lumen gentium 25b).
Tako bi i redovito učiteljstvo bilo obdareno karizmom nezabludivosti. No, bilo bi vrlo teško dokazati da su za to ostvareni uvjeti kad nije riječ o doista središnjim i temeljnim istinama. U slučajevima takvih izričaja potrebno je duboko hermeneutsko proučavanje da bi se došlo do istinite jezgre koja je u njima sadržana, unatoč mogućim dvoznačnostima i pomiješanostima sa sadržajima dotične kulture koji mogu biti doista prolazni. U takvim slučajevima ne može se razložno tvrditi da su ti izričaji “nepromjenjivi”. Npr. biskupsko je učiteljstvo u tijeku tolikih stoljeća naučavalo da treba definitivno prihvaćati istinu izvješća Knjige postanka o stvaranju, shvaćajući ih u smislu kozmogonijske stvarnosti, kao da je svijet doista tako nastajao (fundamentalistički stav). Taj prikaz, uzevši u cjelini, nije nezabludiv, premda se može reći da sadrži jezgru istine koja se vjerom doseže: neizrecivo otajstvo ljubavi Boga Stvoritelja.