Split: Međunarodni skup o Marku Maruliću

Split, (IKA) – U sklopu ovogodišnjeg 14. međunarodnog znanstvenog skupa o Marku Maruliću koji je od 22. do 24. travnja održan u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Društva prijatelja kulturne baštine Split, Književnog kruga i HAZU te Udruge Biblijski vrt Stomorje iz Kaštela, uz potporu Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Splitsko-dalmatinske županije i Poglavarstva grada Splita, o Marku Maruliću, hrvatskom pjesniku, katoličkom humanistu i vjerniku, govorio je dr. don Mladen Parlov s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Govoreći o liku žene u misli Marka Marulića, o kojemu do sada nigdje nije raspravljano, dr. Parlov je rekao kakao se Marulićev govor o ženi istražuje sa stajališta teološke antropologije i teologije duhovnosti. U svome govoru o ženi Marulić se predstavlja baštinikom staroga i promicateljem novoga. S jedne strane, na tragu srednjovjekovne teologije i duhovnosti, predstavlja ženu u njenoj ulozi majke, supruge i kućanice koja je podložna mužu i kojoj je najpreča briga skrb oko podizanja djece i briga o kućanstvu, s druge strane, na tragu novih renesansnih poimanja, predstavlja ženu kao subjekt obitelji, društva pa čak i povijesti spasenja. Stoga, ističe Parlov, ako je bitna značajka žene u renesansi njena emancipacija, njeno postojanje društvenim subjektom, Marulić se i u svome najčuvenijem djelu, u “Instituciji”, predstavlja izrazito renesansnim. U “Instituciji”, koju neki drže njegovim srednjovjekovljem najobojenijim djelom, Marulić predstavlja ženu kao subjekt kroz čitavu povijest Crkve. “Njegova” žena govori, čita, piše, evangelizira, čini sve što i muškarac, njen suvremenik. Žena postaje uzor drugim ženama pa i muškarcima. No, ne treba zaboraviti da Marulić živi tek na pojavku nove epohe te na rubu europske uljudbe kamo novi poticaji misli, duha i kulture sporo stižu. Zato, smatra Parlov, njegova “emancipirana” žena nije ona koju bismo mi danas očekivali i poželjeli. Marulić je djelom zarobljenik svoga vremena. Recimo da je “srednjovjekovni” kad prikazuje ženu kao izvor napasti i opasnosti za muškarca. Premda mjestimice govori o ženi kao slabijem spolu, nikada kod njega ne susrećemo prijezir prema ženi. Sveto pismo i pozitivna crkvena baština pomažu mu da djelomice nadiđe okvire svoga vremena, da zakorači u svijet i duh renesanse, barem kad je riječ o pristupu ženi. Primjerice, legitimira se kao renesansni pjesnik kad ljepotu i podvige svete udovice Judite opjevava služeći se i petrarkizmom u svome poetskom izričaju.
U govoru o ženi Marulić ima na umu čovjekovo/ženino vječno određenje. Marulić prednost daje životu u djevičanstvu, potom udovištvu te napokon životu u braku. Lik žene u Marulićevoj misli autor analizira kroz četiri paradigmatična lika: žena-djevica, žena-udovica. Žena supruga, žena-obraćena, pokazujući kroz navedene likove ujedno i okosnicu Marulićeve teološke Antropologije i duhovnosti žene, istaknuo je Parlov.