Tematsku večer, prigodom održavanja Dana hrvatskoga jezika od 11. do 17. ožujka u spomen na donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, organizirali su Hrvatska udruga „Benedikt“ i Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Splitu.

U ime organizatora predsjednik Hrvatske udruge „Benedikt“ Radoslav Zaradić i tajnik Društva Neretvana Marijo Popović izrazili su zahvalnost predavaču i publici koja je ispunila dvoranu, posebice učenicima splitske IV. gimnazije „Marko Marulić“ s profesoricom Katarinom Žanetić, kojima se uvodno obratio i dr. sc. Vidović.

Povijest problematiziranja hrvatskoga jezika je duga, a javlja se u vremenskim ciklusima od deset i više godina. Uvijek bi se pronašao način kako problematizirati je li hrvatski jezik samostalan, objasnio je predavač.

„U posljednje vrijeme često se o tome raspravlja iz perspektive proglašenja čakavskoga jezika zasebnim jezikom. Nužno se prisjetiti koji su to kriteriji po kojima je nešto jezik, a nešto drugo nije“, rekao je. „Prvi kriterij je genetski kriterij prema kojemu su od prajezika nastali neki od jezika, konkretno hrvatski. Zna se da je staroslavenski jezik ishodišni jezik hrvatskoga jezika i svih slavenskih jezika. Postoje teze oko međufaza. U vrijeme bivše države, postojala je teorija da je na zapadnome rubu bila neka vrsta alpskoga jezika iz kojeg se razvio slovenski. Na središnjem jugoslavenskom prostoru nastali su čakavski, kajkavski i štokavski , a istočna i južnoslavenska skupina uključivala je makedonski i bugarski. Važno nam je znati kako su se povijesno smjestili dijalekti na tom području jer nam daje odgovore na neka pitanja i označavaju nam hrvatski nacionalni prostor. Naših Istraživanja na ovim područjima nije bilo, tako su ostali na vjetrometini nekih drugih istraživača. To se teško može nadoknaditi jer je nemoguće istraživati na opustjelim i praznim područjima koja su to postala tijekom vremena“, zaključio je dr. sc. Vidović.

Drugi kriterij je tipološki, npr. gramatika jer hrvatski nije samo standard već ukupnost svih idioma, dijalektnih i drugih. Srpski jezični prostor pripada balkanskom jezičnom savezu, kojemu pripadaju ne samo južnoslavenski jezici već albanski i grčki. Od hrvatskih jezika balkanskom savezu pripada janjevački na Kosovu. Janjevci su došli iz dubrovačkoga područja što znači da nisu iskonski govornici. To je jezik u kontaktu, jezične osobine koje se primaju, razmjenjuju.

Treći kriterij je međusobna razumljivost. Govornici standardnog idioma hrvatskog jezika mogu se razumjeti s govornicima slavenskih jezika, ali s poteškoćama s mjesnim govorom. Razlike postoje između dijalekata.

Postoji kriterij identifikacije govornika odnosno kako nazivamo svoj jezik. Hrvatski jezik se tijekom povijesti nazivao različitim imenima, ali postoje spomenici iz 13. i 14. stoljeća u kojima ga se izrijekom naziva hrvatskim jezikom. Sva naša narječja, kada se govorilo o jeziku, nazivala su se hrvatskim.

„Posljednji kriterij koji možemo primijeniti je kulturološki kriterij ili drugim riječima, čijoj književnosti nešto pripada“, nastavio je dr. sc. Vidović. „Svaki od hrvatskih prostora gdje se njegovalo hrvatsko ime kao i njihovi književnici međusobno i srodno su se dopisivali, jer humanizma i renesanse kod slavenskih naroda, osim kod Slovenaca, nije bilo. Dokazi postoje. Jovan Skerlić, povjesničar srpske književnosti, napisao je da na srpsku književnost nije utjecao nijedan hrvatski književnik, uz minimalnu iznimku Andrije Kačića Miošića, a to je već drugo vrijeme, druga polovina 18. stoljeća. Kako tumačiti njihovo svojatanje?“

Teorija da su srpski i hrvatski zajedno s crnogorskim i bošnjačkim jedan jezik se raširila, a povezuje se s idejom da je Hrvatska zemlja tisuću jezika gdje je svaki naš govor jezik. Tuku li se ove ideje ili idu zajedno – upitao je predavač.

„Teorija o zajedničkom jeziku dobro hrani samostalnost čakavskoga jezika. Važan dokaz je dokument iz 16. stoljeća gospodina Petra Krasića iz Dubrovnika. Tu se jasno vidi da se hrvatski jezik razlikuje od srpskog jezika jer dokazuje da se hrvatskim jezikom najviše govori u područjima pod turskom vlašću, a to je bilo štokavsko područje čiji se stanovnici nazivaju Hrvatima. Bitka za priznanjem hrvatskoga jezika je počela u 17. stoljeću kada je postojao vrlo važan projekt u okviru katoličke obnove da hrvatski jezik postane jedan od službenih jezika papinskih sveučilišta i to je bila kratkotrajna stvarnost. Drugi važan datum 1847., kada na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi. Uslijedila su onda područja različitih jezičnih dogovora od Bečkog iz 1850., do Novosadskoga sto godina kasnije. Posljednjih godina su nas opteretile različite deklaracije. … Kuda sve skupa vodi, jesmo li ugroženi? Postoje silnice koje bi nam rado zatrle, uništile tragove, ali imamo čvrstu poziciju priznatog jezika u Europskoj uniji.“

„Muči me naša razjedinjenost unutar hrvatskog korpusa koji shvaća važnost hrvatskog jezika kao njegovog identiteta, ali samo mala razlika u razmišljanju rađa međusobno neprijatelje koji ne vide brvno u svojem oku. Zaključujem: hrvatski će jezik i Hrvatska država krenuti naprijed unatoč Hrvatima!“, rekao je dr. sc. Vidović.

Nakon predavanja predavače je odgovarao na brojna pitanja publike, izvijestila je HU „Benedikt“.