Oko njezina groba okupile su se sestre milosrdnice pristigle iz Zagreba, Rijeke, Splita, iz Bosne i Hercegovine i drugih mjesta, s vrhovnom i provincijalnim upravama te vjernici na molitvu koju je predvodio kancelar biskupije preč. Mišel Grgurić. Nakon toga pošli su u procesiji moleći krunicu do gospićke katedrale u kojoj je večernje misno slavlje predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

U propovijedi se osvrnuo na autentičnost Isusovih učenika, koji ne smiju nikada sebe, svjesno ili nesvjesno, staviti u prvi plan, poručivši da je Isusov učenik pozvan biti Isusova sjena, biti trajno uz Isusa: „Pratit će ga tako sjena Isusova svjetla i nikada neće biti u tami“.

Biskup je zatim govorio o s. Žarki Ivasić iz Družbe sestara milosrdnica, „neznatnoj službenici Kristovoj koja je radila u mnogim bolnicama i posvetila život najtežim bolesnicima i ranjenicima, napose u vrijeme II. svjetskog rata“, u kojima je gledala potrebitog Isusa. Tadašnja ideologija imala je za cilj likvidirati Boga iz života ljudi i zatrti vjeru u njega a jedna od tolikih njihovih nevinih žrtava bila je i s. Žarka i šest njezinih susestara. I njezino je suđenje bilo farsa, godine 1946. osuđena je na smrtnu kaznu strijeljanja u Gospiću. Prihvatila je da mora biti ubijena bez ikakve krivice, i na smrt se pripremala molitvom, pa čak i pjesmom, kako svjedoče druge zatvorenice koje su bile s njom, rekao je između ostaloga biskup Križić, istaknuvši da joj je Duh Branitelj davao misterioznu snagu u tami patnje i ljudske zloće: „Ubili su je, ali je svojom smrću pobijedila svoje zločince i nadživjela ih“.

Biskup je misu slavio u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, ekonomom Nikolom Turkaljem, otočkim župnikom i dekanom Otočkim Tomislavom Šporčićem, župnikom u Ličkom Novom Herbertom Berisha, župnikom na Udbini Josipom Šimatovićem, umirovljenim svećenikom Jurom Ladišićem, župnim vikarima don Anđelkom Kaćunkom i Stankom Smiljanićem i svećenikom iz Pule Goranom Levakom. Pjevanje je predvodio zbor sestara milosrdnica iz Splita pod ravnanjem i uz pratnju na orguljama s. Mirte Škopljanac Mačina.

Nakon mise upriličeno je predstavljanje knjige o s. Žarki Ivasić i šest njezinih susestara mučenica pod nazivom: „Naša klecala i baklje“, autorice prof. Nevenke Nekić iz Zagreba.

Govoreći o knjizi, biskup Križić istaknuo je veliku zahvalnost koju narod duguje Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog za njihov doprinos na mnogim područjima od neizmjerne važnosti za život Crkve i naroda – prije svega na području vjere i duhovnosti, zatim na planu zdravstva i školstva te zauzetosti za siromašne i napuštene. „Gdjegod je bilo ljudske patnje i sestre su bile u toj blizini. Puno njih su u tom služenju izgubile svoje zdravlje, a mnoge i svoje živote spašavajući tuđe živote. Bez obzira na sve, nisu nikada patnji drugih okrenule leđa. Sva ta iscrpljujuća služenja sestre su vršile snagom vjere i ljubavi“.

Autorica knjige na poseban način prikazuje patnje sestara poslije II. svjetskog rata kada na vlast dolaze komunisti koji uvode teror i zastrašivanje. Prvo je na red došao obračun s Katoličkom Crkvom „jer su smatrali da je ona glavna zaštitnica hrvatskog naroda i da ga, na neki način, personificira“. Ubijeno je oko 700 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. A deseterostruko i više njih prošli su različite torture i robovali u mnogim zatvorima. Uz osudu bilo koje osobe, uvijek je bila i presuda da se konfiscira sva njezina imovina. Bio je to i jedan od glavnih ciljeva komunističkog režima: prisvojiti i opljačkati. I milosrdnicama je oduzeta sva imovina (bolnice, škole, vrtići, domovi, a i mnogi samostani u kojima su živjele) i onemogućeno im je svako karitativno djelovanje. Potom su slijedili jezivi progoni sestara. Više njih osuđeno je na smrt, a veliki broj prošao je zatvore sa zvjerskim torturama.

Sestre su uglavnom ubijane bez suđenja, ili su optužnice i presude napisane nakon što su sestre pogubljene, bile su pune izmišljotina, a uvijek je glavna bila: „suradnja s neprijateljem“, koja je bila u tome što su u bolnice primali ranjene hrvatske vojnike, mada je bilo svima poznato da su primale i ranjene partizane za vrijeme ustaške vlasti, nisu pitale čiji je ranjenik ili koje je vjere bolesnik, nego su u svakome koji je primljen u bolnicu vidjeli čovjeka kome trebaju pomoći. No, komunisti su u sestrama vidjeli samo neprijatelje koje treba zatrti, istaknuo je biskup Križić.

Autorica potom navodi mnoga imena sestara koje su završile u zatvorima, a zaustavlja se posebno u predstavljanju sedam sestara koje su osuđene na smrt i pogubljene, a za koje je službeno započet proces beatifikacije. Pored s. Žarke mučeništvo su podnijele: s. Kornelija Horvat iz Koprivnice. Za vrijeme rata djelovala je u samostanskom dječjem vrtiću u Jelsi na Hvaru. Iz samostana su je odveli partizani 1944. i strijeljali na gradskom groblju u Hvaru. Ne zna se točno gdje je pokopana; s. Lipharda (Josipa) Horvat iz Varaždina. Djelovala je za vrijeme rata u bolnici u Vrapču, u Zagrebu. Odvedena je, ranjenicima i drugim zajedno s hrvatskim bolesnicima, u nepoznato u noći 15 svibnja 1945. Završili su sigurno u jami „Jazovka“ na Žumberku zajedno sa svim ostalima koji su kamionima odvezeni na to mjesto. Istu sudbinu imale su i s. Geralda Ana Jakob iz Koprivnice i s. Konstantina Ruža Mesar iz Marije Bistrice. Među mučenicama je i s. Trofima Made Miloslavić iz Makoše, općina Dubrovnik. Rat ju je zatekao dok je radila u bolnici u Rijeci. Na dan 1. prosinca 1945. uhićena je i odvedena u jedan zatvor u Sloveniji kod Krškog, gdje je mučena do rujna 1950., te je umrla dva mjeseca nakon toga. Sedma među mučenicama je s. Blanda Katarina Stipetić, rođena u Vučiniću, općina Moravice, Gorski kotar. Odvedena je iz Vinogradske bolnice u Zagrebu gdje je radila i strijeljana 30. lipnja 1945., ne zna se gdje joj je grob. Moguće da je i ona završila u jami „Jazovka“, rekao je biskup Križić, dodajući da autorica sve te strašne događaje opisuje s mnogo detalja, navodeći različita svjedočanstva osoba iz tog vremena.

Ali, zlo ipak nije slavilo konačnu pobjedu. Ljubav i mučeništvo idu ruku pod ruku; stradanje nevinih izvor je neizmjernog Božjeg blagoslova za sav narod. „Krv mučenika nije nikada uzalud prolivena. Ona je sjeme Božjeg blagoslova. To su i ove sestre mučenice za naš narod, a sestra Žarka za naš Gospić“, istaknuo je biskup Križić, citirajući riječi kojima autorica Nekić završava knjigu: „One su naše klecalo i naša baklja“. Na njih smo ponosni i Bogu neizmjerno zahvalni.

Vrhovna glavarica s. Miroslava Bradica govorila je o povijesti i djelovanju Družbe Kćeri kršćanske ljubavi i Družbi sestara milosrdnica – tom „velikom Božjem djelu – nastalom po zamisli i žrtvi – dvaju duhovnih velikana sv. Vinka Paulskog i sv. Lujze de Marilac“, ističući da je “s ljubavlju življeno mučeništvo tijekom niza godina naše povijesti ostvarilo tisuće milosrdnica”. Radosno su živjele svoj poziv, žrtvovale se do posljednjih snaga u službi najpotrebnijima i ostavile svijetli trag u sjećanju ljudi. Samo neke od njih bile su obdarene darom stvarnog mučeništva – „to je naših sedam sestara mučenica o kojima govori ova hvale vrijedna knjiga“, istaknula je s. Miroslava, citiravši na kraju stihove o spremnosti dragovoljnog umiranja prerano umrle pjesnikinje milosrdnice s. Bernardine Horvat. Pročitan je i ulomak iz knjige koji opisuje posljednje trenutke života s. Žarke.

Autorica Nekić opisala je zatim kako joj je bilo teško napisati tu knjigu „jer se na svakoj njezinoj stranici razapinje Krista“, zaključujući pohvalom Družbi sestara milosrdnica.