U Oranu je 8. prosinca 2018. blaženima proglašeno 19 alžirskih mučenika. Vrlo dirljivo svjedočanstvo bilo je ono mons. Pierrea L. Claveriera, ali i drugih sedam redovnika trapista iz Tibhirina te ostalih jedanaest redovnika i redovnica koji su ubijeni tijekom alžirskog građanskog rata, između 1994. i 1996. godine. Dok je ovaj odnosio žrtve, ova „mala“ Crkva svjedočila je u ovoj zemlji Evanđelje i to svakodnevnom blizinom najugroženijima. Njihova beatifikacija, prva u zemlji gdje je većina stanovnika islamske vjeroispovijesti, i danas uspostavlja prijateljske veze, ali i stalni međusobni dijalog te tako ostavlja svjedočanstvo suživota među ljudima različitih vjeroispovijesti.

Baština mučenika iz Alžira

Već pet godina organiziraju se i simpoziji kojima je cilj istražiti temelje duhovnosti mučenika iz Alžira, ali i teološki temelj njihova suživota s vjernicima islamske vjeroispovijesti. Nakon Pariza (2018.), Fribourga (2019.) i Rima (2021.), Madrid je ove godine (od 30. studenoga do 1. prosinca) bio domaćin međunarodnog simpozija „Hospitality and sancity next door – Gostoljubivost i svetost u našoj blizini“ na Papinskom sveučilištu Comillas. Simpozij je organizirao Institut za duhovnost i Znanstveni odbor „The Writeries of Tibhirine – Baština Tibhirina“, a naglasak je stavljen na istraživanje, kroz različite kulturalne aspekte, odjeke beatifikacije 19 mučenika iz Alžira, kao i njihovo svjedočanstvo koje može biti primjer Crkvi danas.

Otac Thomas Georgeon, trapist i postulator kauze za proglašenje blaženim redovnika iz Tibhirine, objasnio je u intervju za „VaticanNews – Radio Vatican“ da je primjer njegove braće trapista i drugih 12 redovnika i redovnica u misiji u Alžiru ohrabrio i druge redovnike za bratski suživot na različitim mjestima.

Gostoljubivost i svetost u blizini dio su onoga čemu su nas naučili 19 mučenika iz Alžira. Koje plodove njihove beatifikacije možemo danas baštiniti?

Vjerujem da su oni još na putu potpunog sazrijevanja, ali neki plodovi su već vidljivi u srcima alžirske Crkve i Alžiraca. Među najistaknutijim je onaj susret pape Franje i velikog imama Al-Azhara Ahmada Al-Tayyeba iz 2019. godine te dokument o ljudskom bratstvu. Bio je to vrlo važan događaj koji je dirnuo mnoge ljude. Sada pokušavamo učiniti opipljivim duh ovoga dokumenta u svakodnevnom životu. Znam da je Alžirska Crkva otvorila neke putove, posebno na polju kulture i solidarnosti s alžirskim narodom i želi posvjedočiti da ta nada dolazi od Krista, koji svoju Crkvu nastavlja činiti jezgrom bratstva u vrijeme kada zemlja još uvijek prolazi kroz važan period u svojoj političkoj povijesti. Dakle, još je malo vidljivih plodova, ali ima mnogo milosti primljenih od ljudi koji se mole ovim mučenicima.

Je li po Vašem mišljenju beatifikacija ovih mučenika „izvezla“ suživot između različitih vjera?

Vjerujem i nadam se da je. Gledajući kako se širi glas o svetosti ovih mučenika i saznajući za neke inicijative diljem svijeta, mogu reći da je vidljiv napor u pokušajima bratskog suživota. Nažalost, aktualna događanja pokazuju da ponekad taj suživot nije vidljiv i lagan, jer onaj drugi uvijek ostaje „onaj drugi“, sa nekim svojim stajalištem. Crkva predlaže taj bratski suživot ne namećući ništa, ona želi biti slobodna, otvorena prisutnost, dostupna drugima, koje god netko vjere bio.

Na što je ovaj simpozij u Madridu stavio naglasak?

Simpozij se organizira skoro svake dvije godine: prva je bila u Parizu 2018., druga u Švicarskoj 2019., a posljednja je bila u Rimu 2021. Ove godine odlučili smo otvoriti simpozij za španjolsku sferu budući da postoji veliki interes među vjernicima islamske vjeroispovijesti, posebno u Južnoj Americi, a koji su duboko dirnuti porukom i duhom ovih mučenika. Također, tu su nalaze i oni koji provode i rad na sveučilištima koji je posvećen širenju njihove duhovnosti i teologije što je i istaknuto prigodom slavlja beatifikacije u Alžiru. Simpoziji su uglavnom do sada bili posvećeni braći Tibhirina, no ove godine smo to željeli proširiti na svih 19 mučenika iz Alžira, kako bi svi oni mogli biti obuhvaćeni znanstvenim istraživanjima. Na simpoziju će se i predložiti tema sveučilišnog seminara te će tako studenti iz cijeloga svijeta moći međusobno podijeliti svoje radove. Postoje i mnoge studentske teze o duhovnosti i teologiji i ovaj simpozij pruža mogućnost da taj njihov rad bude podijeljen s drugima i objavljen.

Govoreći o ovim redovnicima i redovnicima javile su se i različite inicijative nakon njihova mučeništva, možete li nam reći nešto o njima?

Ima mnogo inicijativa. Na primjer, u Francuskoj izlazi serija spisa – a nadamo se da će uskoro stići i u Italiju – što nam omogućuje da javnosti ponudimo nove tematske cjeline: gostoljubivost, molitva, drugi, darivanje sebe, smrt. To je jedan od načina kako se može proširiti njihova poruka, ali isto tako i njihovi neobjavljeni tekstovi na kojima istraživači mogu raditi kako bi pomogli Crkvi u boljem razumijevanju duhovnosti – poruke – i teologije koja se nalazi kod mučenika iz Alžira. Odnosno, tu se mogu vidjeti aspekti duhovnosti gostoljubivosti koju možemo živjeti danas, u našem svijetu, kako bi pokušali skrenuti pozornost na ovu svetost u svojoj blizini, gdje je nalazimo, i na pitanja i poticaje koje nam oni nude za teologiju i život Crkve danas. Možda s obzirom na pastoralne posljedice koje se mogu pronaći u poruci i duhovnosti alžirskih mučenika. Odnosno, kod njih se mogu vidjeti aspekti ove duhovnosti gostoljubivosti koju možemo živjeti i danas, u našem svijetu i to kako bismo bar pokušali skrenuti pozornost na ovu svetost koju nalazimo u svojoj blizini, ali i na pitanja i poticaje koje nam oni nude za teologiju i život Crkve danas.

Što mislite, zašto je iskustvo ovih redovnika mučenika utjecalo na toliko ljudi koji žive tu istu duhovnost, nalaze se u društvenim grupama i nastavljaju ići tim putem?

Treba istaknuti nekoliko aspekata, prvi je svjedočanstvo cijele jedne zajednice, redovnika koji žive malo „izvan svijeta“, u pustinji. Primjer Tibhirine nam pokazuje da je moguće živjeti u kombinaciji samostanskog, klauzurnog života sa društvenom zajednicom iz okolice. Stoga je onda i moguće pokazati svijetu da samostan može biti referentna točka i za dijalog među ljudima koje god vjere oni bili. Kroz život reda trapista, ali i kroz druge redovničke zajednice koje imaju samostane u zemljama s narodom koji je većinski islamske vjeroispovijesti ili gdje drugdje, zna se da postoji želja za susretom, želja da se bolje razumijemo. Postoji želja za međusobnim poštovanjem, za zajedničkim hodom prema svijetu mira, bratstva, svetosti. Zatim postoji nešto što se ne može dodirnuti rukom i to je djelo Duha Svetoga u srcima ljudi. Kroz ovu priču o braći Tibhirine, vjerujem da nam Bog nešto govori, pokazuje nam svjetlo koje trebamo slijediti kako bismo svijetu donijeli svjedočanstvo Evanđelja, na nježan način, koji poštuje druge, ali koji jasno kaže tko je Krist.

Nakon smrti tibhirinskih redovnika, vi trapisti razmišljali ste o tome kako nastaviti njihovo nasljeđe. No, neke su redovnice iz Italije odlučile sagraditi i samostan u Siriji – tako se može reći da je duh Tibhirina i dalje živ?

Sigurno. Ova odluka da se u Siriji osnuje samostan nalazi svoj korijen u svjedočanstvu ove braće. U našem redu postoje osobe koje nam pomažu da u svakodnevnom životu živimo život koji je posve usredotočen na Krista, u gostoljubivosti, što je značajna dimenzija pravila svetog Benedikta koje slijedimo. Zatim, pokušavamo podijeliti ostavštinu ovih redovnika koji govore nešto i našoj današnjoj zajednici, onim zajednicama koje su krhkije, jer ih je manje. Tibhirine je oduvijek bila vrlo krhka zajednica, ali redovnici su uspjeli rasvijetliti svijet upravo na toj krhkosti.